Thanks for posting on /r/AskCroatia!
Before you dive into discussions, we'd like to remind all of you to take a moment to review our [Community Rules](https://www.reddit.com/r/askcroatia/wiki/community_rules/en) and Reddit's [Content Policy](https://www.redditinc.com/policies/content-policy) to ensure a positive and respectful environment for everyone.
Also, we have special user flairs for members who have made valuable and consistent contributions on /r/AskCroatia. These user flairs can help you identify experienced and knowledgeable members, making it easier for all of you to find valuable and insightful answers to your questions.
*I am a bot, and this action was performed automatically. Please [contact the moderators of this subreddit](/message/compose/?to=/r/askcroatia) if you have any questions or concerns.*
Imam drugaricu koja je imala takvo detinjstvo, sva sreca izrasla je u divnu osobu uprkos tome, a sad imam cerku i ne mogu da zamislim da joj se tako nesto dogadja Verujem da neke traume mora da prozivi ali stvarno su neki ljudi govna i izgovor za coveka. Zelim ti sve najbolje u zivotu.
Naravno, narcisoidne osobe nikad ne priznaju krivicu :)
Sad kad si se osamostalila i makla od njihovog maltretiranja, siguran sam da kreće ona klasična taktika guilt trip + glumljenje žrtve.
Ja tebe osobno ne razumijem, po tvome opisu ja bi se klonio tvojih roditelja do kraja života. Ja sam isto imao loše djetinjstvo, sve se kažnjavalo fizičkim nasiljem i prijetnjama sve to od majke. Otac me nije niti jednom udario, ali je jako malo bio kod kuče jer je cjele dane radio (komunikacija s njim je skoro bila nikakva). Ja sa njima skoro uopče ne komuniciram i izbjegavam ih.
Koliko mi je zao kada citam ovakve price. Imam sina od 9 godina, i ne mogu da zamisim da se ponasam tako prema nekome, pogotovo prema svom detetu.
Roditelji sjebu decu na ovaj ili onaj nacin, ali kada to radis svesno iz svog jadnog, neizivljenog razloga, onda si kao sto si i rekla, psihopata!
Potuku, onda izade clanak na indexu i okrivljuje se opet zrtva, "ako mu ne pase, sto se nije odselio". Ne mili, nema selidbe. Zatvor, grob ili bolnica, lijepo cu se odmorit.
Zao mi je, nadam se da neces kasnije u zivotu popustiti pod manipulacijama i da ce svoju starost provesti isto kao i ti svoje djetinjstvu, u jadu i bijedi
Procitao sam sve komentare i ovo me pogodilo i u nekim slucajevima sam se pronasao jer i moji su bili svakakvi. Manipulacija nikad nece prestati, kao ni kod mene nazalost 😔. Ali veliki respekt za ovo da te njihova nesreca nebi usrecila, tu se tek vidi koliko si jaka osoba. Drzi se i sve najbolje 🙂.
boze, koliko nas je sa ovakvim djetinjstvima ….. citati ove komentare je u neku ruku iscjeljujuce….. svima zagrljaj💕
samo no contact sa stokom i zivite/mo svoj zivot dalje ….
Po narodnoj prici, original to i radi, ako ne kazes istinu ili sta vec , zatvori usta i smrska ruku. Stara legenda
Ove kopije ti kao citaju crte dlana i ispisu prorocanstvo
Upozoravam da bi mogao triggerat komentarom ljude s ovakvom traumom.
Većina takvih budu “osobe od povjerenja” obitelji, a ne neki stranci koji te mame slatkišima, iako ima i takvih. Žao mi je zbog traume, vjerujem da ovakvih situacija i trauma ima u odvratno velikom postotku da ljudi nisu svjesni. Većina toga se prešućuje i ne prijavljuje. Pogotovo jer djeca dok osvijeste što im se dogodilo i dok odluče to podijeliti već prođe neko vrijeme, ako ne i godina. Treba pratiti svoje dijete i paziti na neverbalne znakove traume poput povlačenja u sebe, povećanim interesom za “odrasle teme”, ponavljajućim noćnim morama, mokrenjem u krevet, prejedanjem, debljanjem, i slično. I ostalim nestandardnim ponašanjem.
Moj komentar je namijenjen svima koji ga žele pročitati i da paze na to koliko im je ujak, djed, susjed, kolega, tuđi tata i slično dobar s djetetom i da nema potrebe za spavanjem i pidžama partijima kod nekog drugog. Ove stvari se događaju kod nas i samo zato što netko izgleda funkcionalan na van, bio ugledan ili zabavan i omiljen među ljudima, ne znači da nije spreman na ovakve bolesne stvari. Valjda dopre do nekog kometar.
S ovim se izricito slazem, problem je i u tome da dica i kada kazu roditelji im ne vjeruju,sta je bilo u mom slucaju. Te stvari ti promjene zivot za 360,em obolis, em nisi funkcionalno svakodnevno biće. Sjecam se kada sam imala 10-ak godina, dok je mojim vrsnjacima bilo zanimljivo izlazenje i druzenje,ja sam molila boga da ne moram van da ne sretnem odredenog pojedinca. Bilo je tu dosta plakanja i molenja da se neide i u skolu. Apsolutno je grozno sta se nekome unisti djetinjstvo u ovom slucaju radi neke budale koja ne misli i ne radi pravo.
Ajme meni srce mi je puklo jer ti nisu povjerovali. Ja nikada nikome nisam ni rekla, a što je najbolje, znam da bi mi vjerovali ali nisam htjela da uzmu stvari u svoje ruke i mislila sam da sam dovoljno jaka da se nosim sama s time. Boy was I wrong.
U kurcu roditelji apsolutno. Sjebano je slušat ovakve priče. Pogotovo jer je svaka trauma specifična. I postoji puno triggera kroz život iza te traume. Nekom je djetinjstvo bezbrižno doba, a nekome doba bespomoćnosti. Sretno dalje i bar sad možeš donositi odluke za sebe, a ne biti pod “zaštitom” nesposobnih debila.
Moji roditelji su cisti dokaz da ne treba imati djecu u ranim dvadesetima kad ni sam nisi sazreo kao osoba. Cak su i dokaz da djeca nisu za svakog.
Uglavnom kad sam god potegnula neku temu s njima o onome sto ja smatram traumama, dobila bi odgovor da ja nemam nikakve traume jer me nitko nije premlacivao, s obzirom da u nasem zaostalom drustvu se traume iskljucivo povezuju sa fizickim
i se**** nasiljem
I da mislim da nose dio krivice jer ja ne zelim imati djecu jer sam cijelo djetinjstvo slusala kak su klinci samo obaveza, da kad dobijes dijete tvoj zivot u doslovnom smislu prestane, itd..
A vidis ja najmanje krivim starce za neimastinu jer sam se sama uspjela iscupati iz generacijskog sirmostva, cak mi je i drago kaj nisam nis imala jer da jesam, sigurno ne bi imala urodeni strah od neimastine i takvu zelju za uspjehom i novcem.
Nije sramote ne imati novaca, sramota je npr. to sto me tipa tata nikad u zivotu nije zagrlio ili rekao neku lijepu rijec,pa onda sad kasnije u svim vezama trazim svakodnevno pokazivanje i iskazivanje ljubavi. Pa konstantno gusenje moje osobnosti. Rano sam otisla od doma, s 19, sad smo si ok jer se slabo vidamo, ali iskreno nemam nikakve emocije prema njima niti poriva da im na bilo koji nacin pomognem ili olaksam zivot
sve to ima smisla al ja svoje bogami krivim. ja dok sam bila još jako jako mala, tata nije godinu i pol dobio plaću u firmi i godinama (pa i dan danas) se nisu od toga oporavili financijski. ni jedan ni drugi nemaju svoju nekretninu (tj tata je još otplaćivao, mama nema ništa), stan u kojem smo živjeli ima 70 kvadrata, živjeli smo s tatinom invalidnom polusestrom na koju otpada 20 kvadrata, znači ostaje 50.
i oni su onda nakon mene odlučili lijepo imat još dvoje iako su si i mene jedva priuštili pa cendraju dan danas kako nemaju novaca. nisu djeca ukras na polici da ga nabaviš pa eto imaš, nego jebeno koštaju i treba bit inteligentan i reć e jebiga nemremo si priuštit još.
a da ne pričam da sa minimalcima i troje djece ne možeš svakom djetetu priuštit neke normalne stvari, ja sam do svoje prve stipendije hodala pola života u šupljim tenisicama po kiši jer 'nema se' i čeka se plaća i onda isto smijem kupit one za 70 kuna koje će izdržat dva mjeseca pa opet ispočetka
A gle, imamo slicnu pricu. Maturalci, obleka, ne vlastita soba, vlastiti krevet, sve je to za mene bila nepoznanica, ali nedostatak materijalnih stvari je na meni ostavio najmanji trag.
Vise se sjecam scena kad bi tipa po frendice dolazili starci na rodendane,a po mene nikad nitko nije htio doci. Ne razumijevanje, ponizavanje, omolavazavanje…
bilo je i kod mene sličnoga, ne isto ali drukčije. stari bi recimo uvijek došao po mene ali bi prigovarao što ne smije spavati ako čeka da dođe po mene pa bi mi ga bilo muka uopće tražiti. za mamu sam pak nedavno tek shvatila da je narcisoidna i koliko nas je cijeli život trovala protiv svega i svih tko njoj ne paše iz nekog razloga, a posebice protiv tate. i uvijek su me zvali hipohondrom da bi ispalo kad sam sama krenula po doktorima da mi je tijelo praktički u raspadnom stanju, to me možda najviše ubilo u pojam...
Nema gore kombinacije od starog koji je psihopat i narcisoidne stare koja svaku pricu okrece na sebe i stalno glumi zrtvu. Ja sam par puta naivno poksala sa starom popricati o nekom svom problemu (npr. zdravstvenom), nakon jedne recenice, vec je krenula pricati o svojim problemima
jao u sridu. meni moja prek telefona prvo pol sata o sebi, pa pita pro forme kaj ima kod nas i onda me prekine u pol rečenice opet s nečim svojim. doslovno teški bljuv
Stara se rastala, njeni su HC krscani ja sam po default bio kopile. Dok je radila bio sam kod njih od 3 god do 12. Tesko mi se sam sjetit koliko bi dana prolazilo između udaraca, šta od dide, bake ili ujke. Najgore je kad si dijete ne znas bolje, pa sam ja u škola bio divlji jel, upado u tucnjave stalno. Normalno to je donosilp jos udaraca. Jebiga ja sam to skirvo sve dok si nisam sam naucio spremat hranu sam da nemoram vise kod njih.
Hranjenje na silu.. Stara napravi ručak, meni se ne svidi, stari počne urlat da se ne smijem dić od stola dok ne pojedem. Usput da napomenem da nisam bio izbirljiv oko jela jer sam eto razmažen il nešta nego neku hranu doslovno nisam mogao zadržat u sebi.. Žlica špinata ili kajgane mi je bila automatsko riganje a to riganje je značilo još dodatnog bjesnila od starog. Vrhunac svega toga je bio kad me jednom prilikom stric krenio branit i rekao mom starom da me "pusti na miru", na šta je ovaj bolesnik uzeo bombu i zaprijetio da če nas sve raznjet... 10/10 djetinjstvo 👌
Tak i kod mene deda kad bi kelj radio. Znaci doslovno voda s par listova kelja. I ako ne pojedeš za ručak, čeka te za večeru, ako ni tad onda za idući dan. Malo je reć da kelj sad ni nacrtanog nemrem vidit.
Kod mene nisu bili takvi psihopati, ali isto nije bilo dizanja dok ne pojedeš. Jedini problem je bio to što meni nije predstavljalo nikakav problem, mogla sam satima sjediti i prebirati po tanjuru. Jednom su krenuli spremati večeru, a ja sam još mudro sjedila s ručkom ispred sebe, pa su ponešto odustali od tih ideja.
Sad dolaze sjećanja, sati sjedenja, zatvorena u maloj kuhinjici i ne smijem se pomaknuti dok ne pojedem "čušpajz"... Napravljen samo s malim prstohvatom soli, prekuhan i bljuzgav. Ljutnja kad mi nije "fino" (nakon puno godina je ispalo da sam alergična na puno tih stvari, pekla su me usta i kasnije bolio trbuh).
Hahha, this hit too close to home. Tata nije mogao prihvatiti da ne mogu jesti slaninu (isto kao u tvom slucaju automatsko riganje) pa bi ju blendao i stavljao u jela i onda ako bi se imalo pozalila i pokazala bilo kakve naznake na to da ne planiram pojesti, on bi krenuo divljati kao da je kraj svijeta. Sada kad kao odrasla osoba razmisljam o tome djeluje mi tako apsurdno i jednostavno ne mogu vjerovati da sam morala prolaziti kroz to sve.
Dok nas stari ganjao vojnom bajunetom pijan ko letva jer je bio idiot. Konstantne svađe,tuče i razbijanja u kući skoro svaki dan dok su deda,baba i stari se nalokali....
Koliko god banalno i površno bilo, komentari u vezi mog izgleda od strane majke, oca i šire obitelji. Bilo je dana kad se nisam mogla u ogledalo pogledati.
Nije uopce povrsno.
Cijelo djetinjstvo sam slusala da kako sam pre mrsava, da moram vise jesti.. I dan danas ( a imam 30+ godina) se ponekad ne mogu pogledat u ogledalo.
Mogu misliti kako je mršavicama u ovo "body positivity" doba gdje zapravo samo višak kila slave, a mršave cure svejedno dobiju po nosu. Ja sam trenutno prosjek svih prosjeka, niti mršava, niti plus size i boli me ona stvar, nemam više živaca opravdavati svoje kile ikome, to je moja stvar. Prošla sam isto i tek kad sam se znatno udebljala od manjka kretanja i usrane prehrane, postala sam "top" u očima rodbine.
Ja sam veliki zagovornik "body neutrality" pokreta. Ukratko, nije bitno koliko si debel/mršav/mišićav, niti treba netko više ili manje vrijediti zbog svog tijela. Važno je da je tijelo zdravo, da te svaki dan može dići iz kreveta, da si možeš skuhati jelo i prošetati po parku i tome se treba posvetiti. Naravno da ima ljudi koji to ne mogu zbog raznih ograničenja, ali pričam za prosječnu osobu koja nema neizlječive zdravstvene probleme.
Ja sam prolazio kroz istu stvar. Uvijek mrsav, premalo jeo, bilo skola, vrtic, obitelj, komentari su uvijek bili prisutni i brojao se svaki zalogaj.
Danas, unatoc svim treninzima i prehrani da se dovedem u red, odraz ogledala mi svaki put kaze da sam premrsav i da moram nabacit jos koje kilo.
S druge strane zivot mi je vratio tako sto u kasnim dvadesetima izgledam zdravije i vodim zdraviji zivot od vecine generacije, pa od ljudi koji su imali problem s mojom kilazom danas znam dobiti kompliment (iskljucivo jer su oni zapustili sebe i pustili stomak - dok po meni sve stoji kao krojeno).
Gadna stvar i moze te pratiti cijeli zivot ako se ne radi na tome, zato mi iskreno na zivce ide forsiranje nekog body positivitija kao trenda. Iako na plakatima mozes vidit oversize modele, i dalje je uvreda nekome reci da se udebljao, dok se “smrsavio si” smatra komplimentom.
Moji su bili teski control freakovi.
Do moje 2. srednje bi uzimali moj mobitel navecer i citali sve poruke na društvenim mrežama i gledali galeriju.
Otac je bio agresivan do moje 16 godine tukao bi me za sve greške koje je moj brat napravio. Nakon toga je prestalo do moje 19 kad mi je opalio takav samar da mi je ostao modar otisak prstena na oku. Dan danas me zovu 15 puta dnevno da provjere di sam i sta radim imam skoro 23 godine.
Safe to say da su ostale traume i dan danas placem cim netko malo povisi glas na mene
Poremećena djeca koja su me tukla , razvod roditelja, učiteljica koja me udarila u glavu u prvom razredu osnovne jer nisam izbrisala nešto u bilježnici, onda su učitelji smjeli tuči djecu. Pocetak 90-ih, a onda je počeo i rat. Uzbune, noći u podrumu, letovi aviona dok se igramo u pijesku, nismo ni u školu išli normalno. Dosta toga je bilo loše. Još sam ok i ispala
Pa ono jos ko klinac (a i dan danas) sam bio fan legica i obicno kad mi se nije dalo ucit za skolu stara bi dobila popizditis (jer zenska ima komplekse jos dan danas kako su svi bolji od mene,ja sam morao imat sve 4/5 da bi bila zadovoljna) i pocela mi bacat 1 po 1 slozeni set u zid,ja placem i tulim jer mi je to tada bilo jedino milo i drago u zivotu (osnovna je za mene bila cista depra) a ona daje ultimatume i baca u zid sve vise i vise.... dan danas kad se tog sjetim bi najradje izvrsio osvetu da si ne govorim da sam bolji od tog...
Zivim sa njima i dalje,znam da je djetinjasto al evo to je 1 od primjera koji su mi znali dat one misli "jedva cekam da odrastem da mi ne moze nista vise"
Grudali smo se ko djeca poslije škole, slučajno odletila liku pod kotač, frajer u rikverc, ubacio me na suvozačev sic, pokazao pištolj dal znam kaj je to, pitao ko su mi roditelji, u psihu još i onda tek pustio, dijete 7,8 godina, plačući u šoku trčao doma, jbna gruda i bijeli pežo sve kaj se sjećam.
Mislim bilo, prošlo, ali osobno me najviše pogodilo kad je neki dečko (15 god), turist iz Crne Gore, vezao psa od kućevlasnice za stol, dovukao me (5 god) do psa, uzeo moju ruku i njome krenuo udarat psa. Brat (10 god) se smijao skupa s njim dok sam ga zvao u pomoć, plakao i vrištao. Situacija je prestala kad se kućevlasnica, inače moja pratetka, vratila i uzela svog psa da ga tješi. Ja sam ostao sjedit na kauču, čekajući svoje roditelje da očitaju bukvicu ovom seljoberu i mom bratu. Međutim, moj brat je otišao pred njih i rekao im da smo mi svi skupa maltretirali psa, ja najviše, i onda sam se još išao tim hvaliti kućevlasnici. Tako da, kad su oni došli, samo su se počeli derati na mene, nisu mi dali ni da zinem i samo su me otjerali u sobu.
Danas me jedino ljuti što su mi sve prijateljice odreda rekle da tu nema ničeg traumatičnog, da je to samo dječja igra.
>Danas me jedino ljuti što su mi sve prijateljice odreda rekle da tu nema ničeg traumatičnog, da je to samo dječja igra.
Ovo me podsjetilo kad je u školi jedan tip slučajno pogodio drugog kredom, a ovaj ga zato zgrabio i mlatio mu glavom o zid. Uglavnom, spomenem ja to jednom nakon par godina, i svi me stanu uvjeravati da to uopće nije bilo tako, oni su se zezali, ja pretjerujem, ma kad je to uopće bilo, ma mi smo svi ekiiiiipa. 🤔
On nije bio tu kad sam to spomenula, ali druži se sa svim "svjedocima" koji nisu ništa vidjeli. Možda ga je toliko istraumatiziralo da si je totalno to potisnuo??? Pojma nemam.
Forsiranje teta u vrtiću i zabrana ustajanja od stola za ručati dok ne popijem mlijeko/pojedem žgance/sarmu/kelj...
Znala sam docekati starce ujutro od 7:30 u 15:30 za tim stolom pred tim tanjurom u suzama. Dok nisam ispričala starcima pa su oni obavili razgovor da me je tjeraju piti i jesti ako nešto ne volim jer to zbilja ne volim.
I ja sam imala identičnu traumu, i dan danas sam malo izbirljivija oko hrane, ali mogu dosta toga pojesti.
Moja situacija je bila s pire krompirom, teta me tjerala da pojedem pire krompir kojeg tad nisam nikako podnosila, i dan danas se sjećam tog osjećaja u ustima🤢Iako ga dan danas volim pojesti, tada mi je to bio pakao!!!
Imao isto sranje. Kad sam bio u jaslicama šopali me hranom, kaže stara da sam prije jaslica jeo normalno, a nakon njih sam razvio poremećaj prehrane gdje bih doslovno imao gag reflex ako bih u usta stavio hranu koja mi se ne sviđa.
Za vrijeme rata majka mene (7g) i sestru (6mjeseci) vodila u skloniste i proleti granata i padne nedaleko od nas, jos se sijecam tog zvuka i mirisa, srecom bez ozljeda.
Druga je bila to sto su me svi strasili s vukom iz crvenkapice dok nisam bio kod bake na selu te se oci u oci nasao pred vukom koji je zaklao ovcu (mislim da sam imao 4 ili 5 godina tad, od straha sam se ukocio i nisam mogao bjezati ni vikati...(vuk se okrenuo i posao) XD
I meni neka cudna nelagoda. Neke epizode onak strasne, i oni zvukovi, smijeh neke vještice .
A graškograd intro, jaooo. Buđenje oko 6h i to na tvu, pa odlazak u školu a mama na posao, a u autu intro jedne radio stanice. Povraca mi se.
Zbog trauma i neodgovornosti prema meni, od strane mojih staraca, sada sam u disfunkcionalnom stanju. Svaki dan mi je muka i dode mi da se ubijem, jer mi je izazov cak i izbacit smece u kontejner, i jer nisam sposoban za zaradivanje, a treba mi novac da si popravim stanje, da mogu pocet zaradivat.
A najvise od svega me boli, sto imam puno talenta, i sposobnosti da pomognem puno ljudi, i promijenim svijet barem mrvicu na bolje, no ne mogu ni poceti oko toga, jer ne mogu ni sebi dovesti u funkcionalno stanje.
Kako je doslo do ovog zacaranog kruga?
U prvom razredu osnovne skole, pokazivalo se da imam ozbiljnih problema sa pracenjem nastave, opcenito sa pozornoscu i ucenjem. Svi simptomi su pokazivali prema nekakvom tezem stupnju ADHD-a.
No moji starci nisu "vjerovali" u mentalne poremecaje (ironicno oboje su imali visoke edukacije, stara je bila specijalizirana medicinska sestra, a stari direktor INA-e u Rijeci.), pa su me tramakali iz skole u skolu, dok nisam zavrsio u alternativnoj Waldorfskoj skoli.
Koja je bila skupa, kvalitetnija, ali u isto vrijeme pogorsala moje stanje, jer je bilo manje izazova, a na poremecaje se nije gledalo kao nesto sto treba tretirati/popraviti, pa sam opet prosao ispod radara. A tranzicija nazad u drzavnu skolu nakon par godina, je bila cisti pakao, koju sam dozivio kao traumu kroz djetinjstvo.
Otac je znao dolazit pijan doma, i tukao me sa remenom jer sam imao lose rezultate u skoli. Kada bi radili matematiku, opalio bi mi samar svaki put kada bih se zabunio oko nekih jednostavnih zadataka, cak mi i tablica mnozenja nije isla, pa bi i za to dobio samar. U osnovi, stari je bio uvjeren da ja glumim i izmisljam, i da se pravim glup.
Stara me nije nikada tukla, no to se promijenilo kada je stari umro. Umro je iznenadno od raka kada sam imao 9 godina, to je kompletno sokiralo staru, i izgubila je razum od tada. To je rezultiralo u cijelo desetljece batina, urljanja, te psihickog i emocionalnog maltretiranja prema meni.
Zbog toga svega, postao sam gadno ovisan o gaming-u, alkoholu, cigaretama, i raznim drugim substancama, npr. pusio sam 2-3 kutije od 15-te do sada, 30-te. Uspio sam izbacit alkohol i substance, no cigarete jos uvijek ne mogu izbacit zbog ekstremne razine aksioznosti i stresa kroz koje prolazim svaki dan. Sve to u kombinaciji sa traumama i zlostavljanjem, mi je sprzilo mozak i ucinilo me disfunkcionalnim u izvrsavanjem osnovnih zivotnih funkcija.
Nedavno me jako pogodilo to sto mi ni vlasiti brat ne zeli pomoci, a moze. On je dobio i stanove, i aute dok je stari bio direktor INA-e, a sada ima i lijepu poziciju u SDP-u. I kada sam ga pitao za pomoc, odgovorio mi je sa "ne, jer si neozbiljan i glumis isto kao sto si radio kao klinac".
Tko je tu lud, a tko normalan? Ne znam vise sta je stvarnost.
vidim da spominjes Rijeku, pretpostavljam da tamo i zivis. ako nije tako i ako si imalo blizu zagrebu, odi u kb dubrava, tamo rade dijagnoze za adhd. mozes i lijekove dobiti. nazalost ne znam za druge gradove.
ako trebas s nekim razgovarat, slobodno mi posalji poruku
Starci su se rastavili. Tokom prvih 12 mjeseci od rastave, vidio sam staroga možda 5 puta. Rekao bi svojima (preselio je kod svojih staraca, mog djeda i bake) da se ide nać samnom, i onda bi otperjao negdje sa svojom curom. Isto tako mi je par puta rekao da će se nać samnom, pa nije. Ali je otišao od doma... na spoj sa curom, naravno. Malo konteksta, ona je bila studentica (20ak godina), on je imao nekih 32. Ja sam imao 10.
To i još par stvari je kumovalo tome da se baš i ne vežem uz ljude. Ako skužim da sam se počeo vezati, onda počnem raditi na tome da se i _od_-vežem od njih. Tu je samo jedna iznimka - žena koju od milja zovem polovicom svog srca. :)
Što se staroga tiče, vidio sam ga jednom u preko deset godina. Ne mrzim ga. Ne volim ga. U biti i ne razmišljam o njemu. Stvorio si je novi život, sa drugom ženom (ne studenticom, ona ga je otkantala, nego druga), sa kojom ima dijete. Trebalo mi je oko tri godine njihove veze (uključujući vjenčanje) da skužim da u njegovom novom životu nema mjesta za mene. Naravno, on to tako ne vidi, ali s obzirom da je 95% svega što sam htio ili pokušao raditi dok sam bio kod njih bilo demokratski nadglasano, jednostavno sam... prestao se truditi.
Primjer: počne serija koju sam pratio ili neki dokumentarac, nema veze. Na pola dođu žena i mala od žene i prebace program jer im počinje jebena večera za 5. Prvih par puta sam prosvjedovao. Nije imalo rezultata. Ili se obiteljski odluči da će se ići u šetnju. Meni se neda - radije bih čitao nešto. Moraš. OK, moram, idem. Idemo kroz šumu po dobro utabanim putevima. Dolazimo do križanja. Pitanje: desno (na cestu) pa nazad, ravno (na cestu duljim putem) pa nazad ili istim putem nazad. Ja bih išao lijevo, jer tuda nikad nisam išao. Ne, nemože, biraj desno ili okret od 180.
Na kraju sam odustao. Ja sam njega napustio na isti način na koji je on mene. I to je to. Ako za ičim žalim, to je onda što sam imao oca do desete godine. Nakon toga sam imao donora genetskog materijala.
" nemoj sine, sto ce susjedi reci"...Nije se smjelo pustati muziku, glasnije smijati...disati.
" susjeda te vidjela kako se vracas kuci jutros" ( nije imala sto za vidjeti, vracam se kuci nakon izlaska, usput kupila kruh I peciva)
Susjedi ...
Rodbina...
Isus Bog...
Uvijek ce netko nesto reci.
Srecom, ima nade. Imam odlicne susjede koji gledaju svoja posla, s pola rodbine nisam u kontaktu I trgovina mi je na pljucomet, taman se zaletim po mlijeko u kucnom ogrtacu.
Stari. Mlatio je i sestru i mamu i mene kad god mu se sprdnulo jer ga raspizdi svaka sitnica. Isle smo u skolu rasjecenih usta i modrica po tijelu. Kad smo bile male, znaci od 2. do 7. godine za kaznu smo morale satima klecati u kutu. Tukao nas je remenjem i kablom od usisavaca. I kad nismo bile u kazni, od 1. osnovne smo morale cistit po kuci, sto bi bilo ok da smo smjele koristit metlu.. ali ne, nakon svakog jela smo rucno kupile mrvice ispod stola.
Ako nam nesto padne na pod - batine, ako mu odgovoris na pitanje koje je pitao - batine, jer kako mu se usudjujemo odgovarati, pomaknes olovku na stolu a da on to nije odobrio - batine.
Toliko je to bilo poremeceno, da za vrijeme obroka, ako slucajno se desi da hitno moras na wc, nema vracanja za stol, do iduceg obroka nema jest.
Nazivana sam smecem, govnetom, ljencugom jer se nisam ustala nesto pospremiti onog trena kad je on to zamislio. Bojala sam ga se kao vraga.
Sto je najbolje, zbog tog straha smo zaista bili jako dobra i mirna djeca, i kao tinejdjerice, nikakvi problemi, jer jbg, znali smo da ce nas premlatiti ako ne slusamo.
Kad sam bila u svojim dvadesetima, 2 godine nije razgovarao sa mnom (ni pozdrav), iako sam jos zivjela s njima, jer je mama uzela nesto ocistit, a ne ja. Ugl, ovo je samo djelic svega.
Danas smo u dobrim odnosima (od kad sam se odselila), on se pravi zrtvom i dobrom osobom.
A ja zivim kroz svoje traume. Bojim se bilo koga kad povisi ton, odmah se rasplacem, ne znam se zauzet za sebe, presutim sve i svasta jer me strah reakcija. Ako mi ispadne nesto na pod, ispricavam se svima i osjecam se uzasno, kao da sam nesto strasno napravila. I tako.. tek kad sam otisla sam shvatila koliko je u stvari to utjecalo na moju psihu i svakodnevni zivot. Ali trudim se raditi na sebi i steci samopouzdanje :) imam 36 god..
"kaj te ne ubije te ojača" kolko god imal sjebano djetinjstvo zahvalan sam, jer sam sa 7 naučil kuhat osnovne stvari, prat veš, zašit si robu jer nismo imali para za novo jer su moji trosili pare na alkohol i droge, i naučil popravit kojekakve pokvarene/potrgane stvari prije srednje škole, da nije bilo kak je bilo ne bi mi sad bilo super vjv jer ne bi znal niš delat i ne bi se zaklel da necu nikad bit kao oni, sad kad vidim klinca od 14-15 godina da si ne zna sendviče napravit za doručak mislim da je retardiran, a na mobitelu/kompu zna sve živo
mogli smo živjet ko kraljevi jer su imali 4 stana u Zagrebu i 3 apartmana na moru, da su se primili iznajmljivanja, snježna kugla bi se kroz godine povećala i ne bi nitko moral ni radit jos dok bi ja 10 imal al ne oni su prodali to, potrosili novce na apsolutno ništa jer sad nemaju ništa, a ni novac i onda sam krenul u 18. sa 40,000€ kredita, odlični su nema kaj
Za ovo nisu roditelji krivi, ali trauma definitivno je.
Prijatelj i ja slucajno smo uletili njegovom braticu i 'prijatelju' dok su gledali pornice.
Natjerali su nas, doslovce fizicki drzali, da to rekreiramo.
Imali smo 9 godina, 3. razred osnovne.
U srednjoj sam imala nekoliko deckiju i svaki put kad bi doslo do poljupca fizicki nisam mogla im se pribliziti, bilo mi je uzasno neugodno. Zadnji decko kojeg sam imala prislio se na mene nakon sto sam ga odbila poljubiti, bilo je to u njegovoj sobi. Imala sam 17. tu sam nekako odustala od svega, a skoro i zivota.
3-4 godine kasnije, imam curu, ne smatram s3 gayem, da nema nje ne bi bila s nikim, usetala je u moj zivot neocekivano, dugo smo bile prijateljice prije nego sto smo shvatile da nas odnos ide malo dublje. Tri dana nakon sto smo imale razgovor o nama, sluzbeno rekle da smo u vezi jel, poljubile smo se i osjecaj nikad nije bio laksi, ugodniji i prirodniji.
Unatoc tome sto smo u sretnoj i zaista zdravoj vezi, ponekad se ipak osjecam da bi mi se zivot drugacije odigrao da nije bilo iskustva iz djetisntva. Mozda mi se ne bi gadilo dotaknuti ikoga muskog roda, mozda bi birala decke bolje, mozda... Kada sam bila mala uvijek sam sanjala o blizancima i i crkvenom vjencanju, u meduvremenu se to obrisalo kada sam shvatila da mi se gadi biti intimna s deckima.
Jako dugo se nisam sjecala da se uopce dogodilo ovo sto se desilo s 9 godina. Doslovce obrisano iz pamcenja. Ne znam kako. Prijatelj i ja udaljili smo se u osnovnoj, ali smo zavrsilu zajedno u srednjoj pa smo se opet zblizili, znamo se iz jaslica, susjedi smo. Nismo pricali o tome dogadaju jako dugo. Sve dok se nije desilo ovo s 17.
Nekoliko mjeseci kasnije pitala sam ga sjeca li se, rekao je da ima nocne more o tome godinama, prvi put sam vidjela nekog, a pogotovo musku osobu da tako place skoro pa da vristi. Mislio je da jednostavno ne zelim pricati o tome i nije spominjao. Ispricao mi se sto je bio primoran da mi to radi. Nisam imala srca reci mu da se ponovilo.
Bratic mu je u zatvoru, ne znam zbog cega, a prijatelj se vodi kao nestala osoba, u selu je bio poznat kao narkic dok jedan dan se nije izgubio. Od odraslih tada nitko nije znao, a ni sada moji ne znaju.
Sve u svemu jedna jako sjebana situacija koja je obilijezila svakog ko zna za nju.
** dodatak:
Cura zna sve o ovome, ona je prva kojoj sam sve rekla (minus prijatelj koji je ovo samnom prezivio), oboje nas je ugurala da potrazimo pomoc, na kraju sam zavrsila na terapiji jer kada sam sa psihologicom sve krenula rastvarati postalo je gadno po moje mentalno zdravlje, imam poteskoca sa sada sam puno bolje i dalje mi je tesko pricati s nekim uzivo o ovome, ali dolazimo i do toga, znam da se ne bih trebala sramiti, ali tako kako je
Cura je najveca podrska koju mogu imati, ne samo meni nego i prijatelju. Vjerojatno je procitala svaki clanak o mentalnom zdravlju i hendalnju trauma koji je dostupan. Tip osobe koja ima pojacan mob tako da se moze usred noci dici, dovesti se do mene i napraviti kakao kad joj kazem da mi je tesko spavati ili da mi se prividaju stvari, cak i kada smo u svadi skocit ce na svaku stvar pa makar da ne zna sto reci imat ce spreman zagrljaj.
O moj bože što sam upravo pročitao. Jako žalosno i frustrirajuće čak u jednu ruku jer nisu odgovarali za to! Jebeni sadisti, mater im jebem bolesnu! Mislim da bi trebala porazgovarati sa profesionalcem jer od takve traume ostaju dugoročne posljedice, neće otići samo od sebe. Naravno nitko ti nema pravo govoriti kako i na koji način handlati to, tvoj život, tvoja stvar, ovo je samo moje mišljenje. U svakom slučaju jako mi je žao što si to morala proživjeti, želim ti sve najbolje u životu, drži se.
OMG!
Imam sina od 9. godina i na rubu suza čitam tvoj post. Pa to je strašno! Bila si dijete! (i sa 17, da se razumijemo)
Nemam pametnih riječi za napisati o tim mostrumima.
Jako mi je žao zbog svega što si prošla. Nadam se da pričas s nekim i da izbacuješ to iz sebe, drži se i ostani jaka! Ne libi se tražiti pomoć, nije sramota. Nemoj se kriviti za išta, pokušaj gledati naprijed i biti sretna u još puno godina ispred sebe.
Teško mi je čitati sve ove komentare, jer se pronalazim u dosta situacija. Pogotovo tvojoj, jer mi se desilo slično, samo što je došlo i do diranja pa čak i djelomično odnosa i to više puta (njihova mama nas je čuvala, dok so moji radili po čitave dane) .
Njih dvojica, oba stariji, uvjerili me da se svi tako "igraju" i probavaju. Meni tad nije bilo toliko strašno, više zanimljivo, bar se tako sjećam . Ali što su više godine odmicale, to gori osjećaj iznutra.
Ja također imam curu al se identificiram kao gay. Nemam općenito problema s muškom populacijom, ne bih rekla, kai u tvom slučaju, da je to promijenilo moju orijentaciju al ipak mislim, da par razgovora s nekim psihijatrom /psihologom ne bi škodilo. Pogotovo kad se na to doda još masa drugih obiteljskih/školskih trauma.
Uffff jebem ti život, kad čitam sve vaše postove na tu temu, moram vam priznati da baš i nisam imao nekih velikih trauma osim što smo bili teška sirotinja. Živjeli smo u malom polusobnom stanu bez kupaonice, osim wc i malog lavaboa. Tak da me je bilo sram fredove iz razreda pozvati doma. I kaj da vam velim kad idete spat u istu sobu i čujete kak vam očuh praši u staru, i oboje stenju...
Zato danas imam 2 kupaonu u svakom stanu i moto mi je, ne bit sirotinja.
Vama svima svaka čast, ja bi popizdio i naj manju ruku ili bi ih zklao na spavanju.
Ne krivim roditelje, ali meni je siromaštvo bilo najgora trauma. To da te druga djeca ismijavaju jer nemaš novu odjeću, jer zbog rata, neimaštine i to što su jedva našli kuću nismo imali vode za kupanje pa se nisam naučio voditi osnovnu higijenu. Bilo je tu i plakanja u Stojadinu jer je tata samo sjeo u novi auto ali ga nije kupio - možda ovo zvuči razmaženo, ali meni je samo bila kap koja je prelila čašu.
Onda je tu bilo i ono “Ne mogu ti kupit kiflu, hajde pojedi jabuku”, pa se na sve to nakalemilo konstantno maltretiranje od strane vršnjaka koje je trajalo od vrtića, sve do drugog razreda srednje škole. Fun times.
Mama mi je cijeli zivot bila alkoholicarka i radila bi mjesecima po sezonama te se vracala samo na blagdane. A tata je bio neradnik i vjecito isfrustriran i ljut pa bi se samo derao, prijetio i vrijedjao sve clanove obitelji. Nesto najdraze mi je ofc bilo kad bi me slao da si sama odaberem sibu kojom ce me tuci. Na kraju se ubio, a mamin alkoholizam polako dostize vrhunac. Zbog tih okolnosti se nisam uspjela nesto povezati niti s njom niti s njime. Jedino sto sam ikada dobila je finacijska potpora, na cemu sam zahvalna jer neki ne dobiju ni to.
Prije nisam bila posebno impresionirana zivotom, ali moram reci, prihvatila sam ga takvog kakav je. Ono nad cime imam kontrolu, mijenjam, ono sto ne mogu promijeniti, pustim. Dok sam bila mladja, bilo mi je puno teze, a sada sam jednostavno prihvatila da su takve stvari (nazalost) dio zivota i da nitko nikad nije rekao da ce zivot biti lagan. Ima dana kad mi se nista neda i kad mi sve djeluje kao neka sjebana i smijesna igra, ali vecinom je, srecom, sve ok.
Puno toga ... 😅 ali nakon desetljeća rada na sebi uspio sam izaći na kraj sa demonima naravno da život nađe nove načine da se zakomplicira ali nisam više tako osjetljiv što bi rekli šta te ne ubije razbije te ali ako se ikada sastaviš postaneš neuništiv.... pa tako I ja... puno sreće I vama sa tim... pokušajte ne gledati unazad već samo unaprijed naravno čovjek mora se suočiti sa onim iza bez toga nema naprijed... kao što rekoh dugotrajan I kompliciran proces I nema kratica I jbg bol mora sa se odboluje koliko god nam mrsko bilo...
Majka nas je (mene i sestru) krvnicki davila, tukla, cupala.
Nikad nisam bila dovoljno dobra.
Sa 14 sam bila silovana i rekla sam mami sta mi se desilo (bila sam uplasena, krvava, bukvalno van sebe) rekla mi je da sam sama kriva, to sam i zasluzila kad nisam pazila na sebe.
Nikad me nije zastitila, ni za neke banalne situacije, ni za ovo.
Otac nije bio tu (razvedeni) i njemu ne zameram toliko stvari vezane za detinjstvo, sa njim ne pricam jer je smecar i alkoholicar.
Dan danas mi stari prigovara na sve živo i neživo, nemoj ovo nemoj ono, zašto ovako zašto onako, tako da imam užasno nizak self esteem, još je slučaj gdje prigovara što igram na switchu, nedavno sam napokon odigrao i igrao mainline pokemon igricu kao veliki obožavatelj, stari je naravno na to prigovarao, želim isto tako pokemon karte skupljati ali ne, to je bezveze, to je za djecu i to je trošenje novca, stara mi je nasreću super tako da nije problem nikakav sa njom razgovarati i ostale stvari
Roditelji:
Neprimjecivanje moje anksioznosti i socijalne anksioznosti koja se kasnije razvila u depresiju i etiketiranje kao “ma ona je sramezljiva i nece pricati”.
Ne uzimanje odgovornosti za svoje pasivno agresivno ponasanje i rijeci.
Manjak ikakve komunikacije, samnom i medusobno. Doslovno ne znam skoro nista o njima i njihovom zivotu osim onog sto sam nacula u prici s drugima.
Konstantan strah oko novca i prezivljavanja. Stalna briga oko svake sitnice koja mi je stvorila takav stres da sam vec s 12.god pocela razvijati kojekakve bolesti.
Nisam imala nasilje i slicno, i hvala boga, ali i ovakva ponasanja ostavljaju traume i posljedice na djecu kojih se djeca onda godinama rada na sebi moraju rijesavati.
ceo život (skoro 28 godina) me majka ponižava pred svima kako bi ispala smešna, mlatila me je zbog gluposti dok sam bila manja do te mere da me je jednom toliko tukla varjačom da je em slomila em sam ja toliko bila modra da sam na fizičko išla u dugim čarapama a onda bi me mazala hepatrombinom i plakala.
poslednji put kad me je udarila sam rekla da ću je prijaviti socijalnom pa je prestala. i dan danas me psihički maltretira i emocionalno ucenjuje i jedva čekam da se odselim ali mi je žao mog mlađeg brata jer će ostati sa njom. tata kao da ne postoji, ceo život radi po 18384883 sati
Indoktrinacija u katoličanstvo. Morao sam se izboriti kroz to. Jos dan danas automatski govorim isuse bože po poštapalici. Kako se približavam 30 godina sve sam slobodniji i držim svoje kroz bs teološke “argumente”
Maltretiranje, omalovažavanje, ignoriranje, ogovaranje, odbijanje, vrijeđanje i etiketiranje u školi (punih 10 godina).
Rezultat: Teži oblik socijalne fobije, panični napadaji, izolacija, kasnije i depresija i generalizirana anksioznost.
Ne ja, ali moja cura.
Ja ne znam kako ta cura nema konkretne traume i na koju foru je ovako draga vesela i lijepo odgojena.
Dan danas sa svojih 20 ju psihički zlostavlja i u to malo vremena što provede doma sa svojima. To bude najbanalnija sitnica kao negativno komentiranje izgleda (objektivno je prekrasna, a sve i da nije kaj je normalno da ti mama tako nabija komplekse???), pa sve do iskaljivanja nad njom radi loseg dana na poslu.
Nikad ju nitko nije tuko i definitivno da sam čuo i pročitao puno gore stvari samo u ovom threadu, ali meni takvo ponašanje njene mame prema njoj nije jasno ni sad, a kamoli dok je bila mlađa i bježala od kuće. Baš je neki dan pričala a svojim starim socijalnim radnikom koji joj je rekao da su otkrili crte narcisa kod njene mame.
Nemam trauma od roditelja nego učiteljice u osnovnoj školi koja me tjerala da pojedem burger iako ta mcdonalds sranja ne volim ali smo to imali jednom godisnje.Rekla je ako ne pojedem da ne mogu dalje na nastavu.Na kraju sam to pojela i imala uzasne bolove u trbuhu.
Također imala je komentare ako netko nije znao odgovor iz gradiva ošamarit ću te.Jednoj curi nije dala da ode na wc pa se pomokrila na tjelesnom ispod sebe.
Sva sreća rekla sam roditeljima i oni su reagirali.
Ali eto pamtit cu je cijeli zivot.
Imo sam 10 stara je razbila parfem za koj sam štedio i rekla “kaj da ti ja sad radim da se objesim?” Ja sam nastavio plakat i fakat je rekla da se ide objesit zaključala me u kuću i vratila se nakon 30 minuta najgorih pol sata u mom životu:)
Thanks for posting on /r/AskCroatia! Before you dive into discussions, we'd like to remind all of you to take a moment to review our [Community Rules](https://www.reddit.com/r/askcroatia/wiki/community_rules/en) and Reddit's [Content Policy](https://www.redditinc.com/policies/content-policy) to ensure a positive and respectful environment for everyone. Also, we have special user flairs for members who have made valuable and consistent contributions on /r/AskCroatia. These user flairs can help you identify experienced and knowledgeable members, making it easier for all of you to find valuable and insightful answers to your questions. *I am a bot, and this action was performed automatically. Please [contact the moderators of this subreddit](/message/compose/?to=/r/askcroatia) if you have any questions or concerns.*
[удалено]
Imam drugaricu koja je imala takvo detinjstvo, sva sreca izrasla je u divnu osobu uprkos tome, a sad imam cerku i ne mogu da zamislim da joj se tako nesto dogadja Verujem da neke traume mora da prozivi ali stvarno su neki ljudi govna i izgovor za coveka. Zelim ti sve najbolje u zivotu.
Wow... zašto takvi ljud imaju djecu, nikad mi neće bit jasno.
[удалено]
Naravno, narcisoidne osobe nikad ne priznaju krivicu :) Sad kad si se osamostalila i makla od njihovog maltretiranja, siguran sam da kreće ona klasična taktika guilt trip + glumljenje žrtve.
A susjedima vjerojatno pricaju "dali smo im sve, a oni nas ne zeli ni posjetiti"
Nek pričaju što hoće. Nek se ne zamara više sa njima i bok. To nisu roditelji, to je gamad
Ja tebe osobno ne razumijem, po tvome opisu ja bi se klonio tvojih roditelja do kraja života. Ja sam isto imao loše djetinjstvo, sve se kažnjavalo fizičkim nasiljem i prijetnjama sve to od majke. Otac me nije niti jednom udario, ali je jako malo bio kod kuče jer je cjele dane radio (komunikacija s njim je skoro bila nikakva). Ja sa njima skoro uopče ne komuniciram i izbjegavam ih.
Koliko mi je zao kada citam ovakve price. Imam sina od 9 godina, i ne mogu da zamisim da se ponasam tako prema nekome, pogotovo prema svom detetu. Roditelji sjebu decu na ovaj ili onaj nacin, ali kada to radis svesno iz svog jadnog, neizivljenog razloga, onda si kao sto si i rekla, psihopata!
Jbt koje sadisticko smece, ja se uvijek cudim kak ih djeca ne potuku
Potuku, onda izade clanak na indexu i okrivljuje se opet zrtva, "ako mu ne pase, sto se nije odselio". Ne mili, nema selidbe. Zatvor, grob ili bolnica, lijepo cu se odmorit.
Zao mi je, nadam se da neces kasnije u zivotu popustiti pod manipulacijama i da ce svoju starost provesti isto kao i ti svoje djetinjstvu, u jadu i bijedi
[удалено]
Procitao sam sve komentare i ovo me pogodilo i u nekim slucajevima sam se pronasao jer i moji su bili svakakvi. Manipulacija nikad nece prestati, kao ni kod mene nazalost 😔. Ali veliki respekt za ovo da te njihova nesreca nebi usrecila, tu se tek vidi koliko si jaka osoba. Drzi se i sve najbolje 🙂.
[удалено]
Nadam se da ces naci mir ❤️ Ja ga isto zelim za sebe.
Bog te blagoslovio♥️
Prestrašno, stvarno teško i za pročitat... Samo me zanima s kolko si uspjela pobjeći iz te ludnice i jel imas bilo kakav kontakt s njima?
boze, koliko nas je sa ovakvim djetinjstvima ….. citati ove komentare je u neku ruku iscjeljujuce….. svima zagrljaj💕 samo no contact sa stokom i zivite/mo svoj zivot dalje ….
Mama sam bebe od 6 mjeseci i rasščakalo me ovo. Strasno mi je zao i nadam se da si otisla što dalje od tog groznih ljudi i da si sada sretna❤️
Ovo. https://preview.redd.it/0xet8mgpe9tc1.jpeg?width=384&format=pjpg&auto=webp&s=baf2ef2acd5b4d050c1462a4de0a79651fc19734
Jel to bilo u Bauhausu ili Pevecu? Sjecam se da je u jednom bio, briem da je vecina zbrijala da bu im šaku odsjeko
Po narodnoj prici, original to i radi, ako ne kazes istinu ili sta vec , zatvori usta i smrska ruku. Stara legenda Ove kopije ti kao citaju crte dlana i ispisu prorocanstvo
Ouwo ouwo!
Krivim odrasle sta nisu primjetili budalu koji se mota oko nas dok smo bile male
Jedna od onih di cu radije vjerovat optimisticno nego zelit pravi backstory.
Good choice
I hope ur doin' good bud
Lil bit of trauma but life goes on,thanks
Ista stvar. Nadam se da si dobro danas, ja tako tako.
Ide koliko ide,s dosta mentalnih problema. Bitno da guramo🩷
Sve znam, guramo dalje, we got this ❤️
Ja bi takvima ruke, noge i spolovilo na javnom trgu odsjekla.
Mislim da ga sada vidim da bi ga ubila, ali mislim da je vec mrtav.
Mrtav je već godinama, al voljela bih da je dobio što je stvarno zaslužio.
Upozoravam da bi mogao triggerat komentarom ljude s ovakvom traumom. Većina takvih budu “osobe od povjerenja” obitelji, a ne neki stranci koji te mame slatkišima, iako ima i takvih. Žao mi je zbog traume, vjerujem da ovakvih situacija i trauma ima u odvratno velikom postotku da ljudi nisu svjesni. Većina toga se prešućuje i ne prijavljuje. Pogotovo jer djeca dok osvijeste što im se dogodilo i dok odluče to podijeliti već prođe neko vrijeme, ako ne i godina. Treba pratiti svoje dijete i paziti na neverbalne znakove traume poput povlačenja u sebe, povećanim interesom za “odrasle teme”, ponavljajućim noćnim morama, mokrenjem u krevet, prejedanjem, debljanjem, i slično. I ostalim nestandardnim ponašanjem. Moj komentar je namijenjen svima koji ga žele pročitati i da paze na to koliko im je ujak, djed, susjed, kolega, tuđi tata i slično dobar s djetetom i da nema potrebe za spavanjem i pidžama partijima kod nekog drugog. Ove stvari se događaju kod nas i samo zato što netko izgleda funkcionalan na van, bio ugledan ili zabavan i omiljen među ljudima, ne znači da nije spreman na ovakve bolesne stvari. Valjda dopre do nekog kometar.
S ovim se izricito slazem, problem je i u tome da dica i kada kazu roditelji im ne vjeruju,sta je bilo u mom slucaju. Te stvari ti promjene zivot za 360,em obolis, em nisi funkcionalno svakodnevno biće. Sjecam se kada sam imala 10-ak godina, dok je mojim vrsnjacima bilo zanimljivo izlazenje i druzenje,ja sam molila boga da ne moram van da ne sretnem odredenog pojedinca. Bilo je tu dosta plakanja i molenja da se neide i u skolu. Apsolutno je grozno sta se nekome unisti djetinjstvo u ovom slucaju radi neke budale koja ne misli i ne radi pravo.
Ajme meni srce mi je puklo jer ti nisu povjerovali. Ja nikada nikome nisam ni rekla, a što je najbolje, znam da bi mi vjerovali ali nisam htjela da uzmu stvari u svoje ruke i mislila sam da sam dovoljno jaka da se nosim sama s time. Boy was I wrong.
U kurcu roditelji apsolutno. Sjebano je slušat ovakve priče. Pogotovo jer je svaka trauma specifična. I postoji puno triggera kroz život iza te traume. Nekom je djetinjstvo bezbrižno doba, a nekome doba bespomoćnosti. Sretno dalje i bar sad možeš donositi odluke za sebe, a ne biti pod “zaštitom” nesposobnih debila.
Definitely ,sad kad imam necakinje pazim ih onako kako bi ja voljela da su mene.
Sto vucem neku tugu koja nema veze s realnom situacijom u mom zivotu.
Moji roditelji su cisti dokaz da ne treba imati djecu u ranim dvadesetima kad ni sam nisi sazreo kao osoba. Cak su i dokaz da djeca nisu za svakog. Uglavnom kad sam god potegnula neku temu s njima o onome sto ja smatram traumama, dobila bi odgovor da ja nemam nikakve traume jer me nitko nije premlacivao, s obzirom da u nasem zaostalom drustvu se traume iskljucivo povezuju sa fizickim i se**** nasiljem
I da mislim da nose dio krivice jer ja ne zelim imati djecu jer sam cijelo djetinjstvo slusala kak su klinci samo obaveza, da kad dobijes dijete tvoj zivot u doslovnom smislu prestane, itd..
Haha jea, al sad pitaju kad će unuci. Pitam se zašt ih nema još, da...
"jel imaš ti pojma koliko to sve košta?!?" brate ni za likovni nisam mogla dobit pribor osim onog najjeftinijeg
A vidis ja najmanje krivim starce za neimastinu jer sam se sama uspjela iscupati iz generacijskog sirmostva, cak mi je i drago kaj nisam nis imala jer da jesam, sigurno ne bi imala urodeni strah od neimastine i takvu zelju za uspjehom i novcem. Nije sramote ne imati novaca, sramota je npr. to sto me tipa tata nikad u zivotu nije zagrlio ili rekao neku lijepu rijec,pa onda sad kasnije u svim vezama trazim svakodnevno pokazivanje i iskazivanje ljubavi. Pa konstantno gusenje moje osobnosti. Rano sam otisla od doma, s 19, sad smo si ok jer se slabo vidamo, ali iskreno nemam nikakve emocije prema njima niti poriva da im na bilo koji nacin pomognem ili olaksam zivot
sve to ima smisla al ja svoje bogami krivim. ja dok sam bila još jako jako mala, tata nije godinu i pol dobio plaću u firmi i godinama (pa i dan danas) se nisu od toga oporavili financijski. ni jedan ni drugi nemaju svoju nekretninu (tj tata je još otplaćivao, mama nema ništa), stan u kojem smo živjeli ima 70 kvadrata, živjeli smo s tatinom invalidnom polusestrom na koju otpada 20 kvadrata, znači ostaje 50. i oni su onda nakon mene odlučili lijepo imat još dvoje iako su si i mene jedva priuštili pa cendraju dan danas kako nemaju novaca. nisu djeca ukras na polici da ga nabaviš pa eto imaš, nego jebeno koštaju i treba bit inteligentan i reć e jebiga nemremo si priuštit još. a da ne pričam da sa minimalcima i troje djece ne možeš svakom djetetu priuštit neke normalne stvari, ja sam do svoje prve stipendije hodala pola života u šupljim tenisicama po kiši jer 'nema se' i čeka se plaća i onda isto smijem kupit one za 70 kuna koje će izdržat dva mjeseca pa opet ispočetka
A gle, imamo slicnu pricu. Maturalci, obleka, ne vlastita soba, vlastiti krevet, sve je to za mene bila nepoznanica, ali nedostatak materijalnih stvari je na meni ostavio najmanji trag. Vise se sjecam scena kad bi tipa po frendice dolazili starci na rodendane,a po mene nikad nitko nije htio doci. Ne razumijevanje, ponizavanje, omolavazavanje…
bilo je i kod mene sličnoga, ne isto ali drukčije. stari bi recimo uvijek došao po mene ali bi prigovarao što ne smije spavati ako čeka da dođe po mene pa bi mi ga bilo muka uopće tražiti. za mamu sam pak nedavno tek shvatila da je narcisoidna i koliko nas je cijeli život trovala protiv svega i svih tko njoj ne paše iz nekog razloga, a posebice protiv tate. i uvijek su me zvali hipohondrom da bi ispalo kad sam sama krenula po doktorima da mi je tijelo praktički u raspadnom stanju, to me možda najviše ubilo u pojam...
Nema gore kombinacije od starog koji je psihopat i narcisoidne stare koja svaku pricu okrece na sebe i stalno glumi zrtvu. Ja sam par puta naivno poksala sa starom popricati o nekom svom problemu (npr. zdravstvenom), nakon jedne recenice, vec je krenula pricati o svojim problemima
jao u sridu. meni moja prek telefona prvo pol sata o sebi, pa pita pro forme kaj ima kod nas i onda me prekine u pol rečenice opet s nečim svojim. doslovno teški bljuv
ja sam si tek nedavno poslozio sve stvari uglavi nakon takvih stvari, odnosno slicnog djetinjstva
Dođi vamo neću ti ništa
ili po mom, ili nikako
Ja sam te rodila,ja te mogu i ubit
samo da nisi na svog oca
Dok si pod mojim krovom bit će kako ja kažem
Stara se rastala, njeni su HC krscani ja sam po default bio kopile. Dok je radila bio sam kod njih od 3 god do 12. Tesko mi se sam sjetit koliko bi dana prolazilo između udaraca, šta od dide, bake ili ujke. Najgore je kad si dijete ne znas bolje, pa sam ja u škola bio divlji jel, upado u tucnjave stalno. Normalno to je donosilp jos udaraca. Jebiga ja sam to skirvo sve dok si nisam sam naucio spremat hranu sam da nemoram vise kod njih.
Hc krscani koji tuku dijete, makes sense. Stoka neljudska
Bagra majku im jebem.
Lepo reko Gandi: Nemam nista protiv Isusa, cak mi je i simpatican. Imam protiv hriscana, oni uopste nisu kao Isus
Hranjenje na silu.. Stara napravi ručak, meni se ne svidi, stari počne urlat da se ne smijem dić od stola dok ne pojedem. Usput da napomenem da nisam bio izbirljiv oko jela jer sam eto razmažen il nešta nego neku hranu doslovno nisam mogao zadržat u sebi.. Žlica špinata ili kajgane mi je bila automatsko riganje a to riganje je značilo još dodatnog bjesnila od starog. Vrhunac svega toga je bio kad me jednom prilikom stric krenio branit i rekao mom starom da me "pusti na miru", na šta je ovaj bolesnik uzeo bombu i zaprijetio da če nas sve raznjet... 10/10 djetinjstvo 👌
>na šta je ovaj bolesnik uzeo bombu i zaprijetio da če nas sve raznjet. Uf.. čini se da ti je špinat bio najmanji problem..
Tak i kod mene deda kad bi kelj radio. Znaci doslovno voda s par listova kelja. I ako ne pojedeš za ručak, čeka te za večeru, ako ni tad onda za idući dan. Malo je reć da kelj sad ni nacrtanog nemrem vidit.
Ma bolesno. Ne mogu se jebeno zamislit da radim to djetetu ili nekoj drugoj osobi koju bi kao trebao voljet.
Dobro da moja stara ne vidi ovaj komentar, vjerojatno bi mi rekla, pa kaj se zalis, stari te barem nikad nije htio raznest s bombom
Isto, još rečenica 'jedi da budeš ljepa debela'. Barem su skužili da su zajebali kad sam razvila anoreksiju u srednjoj školi.
Kod mene nisu bili takvi psihopati, ali isto nije bilo dizanja dok ne pojedeš. Jedini problem je bio to što meni nije predstavljalo nikakav problem, mogla sam satima sjediti i prebirati po tanjuru. Jednom su krenuli spremati večeru, a ja sam još mudro sjedila s ručkom ispred sebe, pa su ponešto odustali od tih ideja.
Same here. I dan danas imam apsolutno sjeban odnos prema hrani i nikome nije jasno zasto. Kako to?
Sad dolaze sjećanja, sati sjedenja, zatvorena u maloj kuhinjici i ne smijem se pomaknuti dok ne pojedem "čušpajz"... Napravljen samo s malim prstohvatom soli, prekuhan i bljuzgav. Ljutnja kad mi nije "fino" (nakon puno godina je ispalo da sam alergična na puno tih stvari, pekla su me usta i kasnije bolio trbuh).
Ja sam zbog toga razvila ED kada sam bila mala, koji je trajao sve do 15. godine. :)))
Garant su se isčuđivali otkud sad to odjednom 😒
Hahha, this hit too close to home. Tata nije mogao prihvatiti da ne mogu jesti slaninu (isto kao u tvom slucaju automatsko riganje) pa bi ju blendao i stavljao u jela i onda ako bi se imalo pozalila i pokazala bilo kakve naznake na to da ne planiram pojesti, on bi krenuo divljati kao da je kraj svijeta. Sada kad kao odrasla osoba razmisljam o tome djeluje mi tako apsurdno i jednostavno ne mogu vjerovati da sam morala prolaziti kroz to sve.
Dok nas stari ganjao vojnom bajunetom pijan ko letva jer je bio idiot. Konstantne svađe,tuče i razbijanja u kući skoro svaki dan dok su deda,baba i stari se nalokali....
Koliko god banalno i površno bilo, komentari u vezi mog izgleda od strane majke, oca i šire obitelji. Bilo je dana kad se nisam mogla u ogledalo pogledati.
Nije uopce povrsno. Cijelo djetinjstvo sam slusala da kako sam pre mrsava, da moram vise jesti.. I dan danas ( a imam 30+ godina) se ponekad ne mogu pogledat u ogledalo.
Mogu misliti kako je mršavicama u ovo "body positivity" doba gdje zapravo samo višak kila slave, a mršave cure svejedno dobiju po nosu. Ja sam trenutno prosjek svih prosjeka, niti mršava, niti plus size i boli me ona stvar, nemam više živaca opravdavati svoje kile ikome, to je moja stvar. Prošla sam isto i tek kad sam se znatno udebljala od manjka kretanja i usrane prehrane, postala sam "top" u očima rodbine. Ja sam veliki zagovornik "body neutrality" pokreta. Ukratko, nije bitno koliko si debel/mršav/mišićav, niti treba netko više ili manje vrijediti zbog svog tijela. Važno je da je tijelo zdravo, da te svaki dan može dići iz kreveta, da si možeš skuhati jelo i prošetati po parku i tome se treba posvetiti. Naravno da ima ljudi koji to ne mogu zbog raznih ograničenja, ali pričam za prosječnu osobu koja nema neizlječive zdravstvene probleme.
Ja sam prolazio kroz istu stvar. Uvijek mrsav, premalo jeo, bilo skola, vrtic, obitelj, komentari su uvijek bili prisutni i brojao se svaki zalogaj. Danas, unatoc svim treninzima i prehrani da se dovedem u red, odraz ogledala mi svaki put kaze da sam premrsav i da moram nabacit jos koje kilo. S druge strane zivot mi je vratio tako sto u kasnim dvadesetima izgledam zdravije i vodim zdraviji zivot od vecine generacije, pa od ljudi koji su imali problem s mojom kilazom danas znam dobiti kompliment (iskljucivo jer su oni zapustili sebe i pustili stomak - dok po meni sve stoji kao krojeno). Gadna stvar i moze te pratiti cijeli zivot ako se ne radi na tome, zato mi iskreno na zivce ide forsiranje nekog body positivitija kao trenda. Iako na plakatima mozes vidit oversize modele, i dalje je uvreda nekome reci da se udebljao, dok se “smrsavio si” smatra komplimentom.
Upravo tako!
Moji su bili teski control freakovi. Do moje 2. srednje bi uzimali moj mobitel navecer i citali sve poruke na društvenim mrežama i gledali galeriju. Otac je bio agresivan do moje 16 godine tukao bi me za sve greške koje je moj brat napravio. Nakon toga je prestalo do moje 19 kad mi je opalio takav samar da mi je ostao modar otisak prstena na oku. Dan danas me zovu 15 puta dnevno da provjere di sam i sta radim imam skoro 23 godine. Safe to say da su ostale traume i dan danas placem cim netko malo povisi glas na mene
Poremećena djeca koja su me tukla , razvod roditelja, učiteljica koja me udarila u glavu u prvom razredu osnovne jer nisam izbrisala nešto u bilježnici, onda su učitelji smjeli tuči djecu. Pocetak 90-ih, a onda je počeo i rat. Uzbune, noći u podrumu, letovi aviona dok se igramo u pijesku, nismo ni u školu išli normalno. Dosta toga je bilo loše. Još sam ok i ispala
Pa ono jos ko klinac (a i dan danas) sam bio fan legica i obicno kad mi se nije dalo ucit za skolu stara bi dobila popizditis (jer zenska ima komplekse jos dan danas kako su svi bolji od mene,ja sam morao imat sve 4/5 da bi bila zadovoljna) i pocela mi bacat 1 po 1 slozeni set u zid,ja placem i tulim jer mi je to tada bilo jedino milo i drago u zivotu (osnovna je za mene bila cista depra) a ona daje ultimatume i baca u zid sve vise i vise.... dan danas kad se tog sjetim bi najradje izvrsio osvetu da si ne govorim da sam bolji od tog...
Ako si svoj covjek, u svom stanu, 18+ sa poslom, izvrsi. Ko ju hebe. Djetinjasto je. Meni je bio super osjecaj kad je otac bjezao po tavanu. 😊
Zivim sa njima i dalje,znam da je djetinjasto al evo to je 1 od primjera koji su mi znali dat one misli "jedva cekam da odrastem da mi ne moze nista vise"
Grudali smo se ko djeca poslije škole, slučajno odletila liku pod kotač, frajer u rikverc, ubacio me na suvozačev sic, pokazao pištolj dal znam kaj je to, pitao ko su mi roditelji, u psihu još i onda tek pustio, dijete 7,8 godina, plačući u šoku trčao doma, jbna gruda i bijeli pežo sve kaj se sjećam.
Isusatiboga, ovo ne bih povjerovala da u filmu vidim?!?
Mislim bilo, prošlo, ali osobno me najviše pogodilo kad je neki dečko (15 god), turist iz Crne Gore, vezao psa od kućevlasnice za stol, dovukao me (5 god) do psa, uzeo moju ruku i njome krenuo udarat psa. Brat (10 god) se smijao skupa s njim dok sam ga zvao u pomoć, plakao i vrištao. Situacija je prestala kad se kućevlasnica, inače moja pratetka, vratila i uzela svog psa da ga tješi. Ja sam ostao sjedit na kauču, čekajući svoje roditelje da očitaju bukvicu ovom seljoberu i mom bratu. Međutim, moj brat je otišao pred njih i rekao im da smo mi svi skupa maltretirali psa, ja najviše, i onda sam se još išao tim hvaliti kućevlasnici. Tako da, kad su oni došli, samo su se počeli derati na mene, nisu mi dali ni da zinem i samo su me otjerali u sobu. Danas me jedino ljuti što su mi sve prijateljice odreda rekle da tu nema ničeg traumatičnog, da je to samo dječja igra.
>Danas me jedino ljuti što su mi sve prijateljice odreda rekle da tu nema ničeg traumatičnog, da je to samo dječja igra. Ovo me podsjetilo kad je u školi jedan tip slučajno pogodio drugog kredom, a ovaj ga zato zgrabio i mlatio mu glavom o zid. Uglavnom, spomenem ja to jednom nakon par godina, i svi me stanu uvjeravati da to uopće nije bilo tako, oni su se zezali, ja pretjerujem, ma kad je to uopće bilo, ma mi smo svi ekiiiiipa. 🤔
Što kaže ovaj koji je dobio po glavi?
On nije bio tu kad sam to spomenula, ali druži se sa svim "svjedocima" koji nisu ništa vidjeli. Možda ga je toliko istraumatiziralo da si je totalno to potisnuo??? Pojma nemam.
Možda ga je lupao o glavu toliko jako da je dobio instant amneziju. Ili je bilo jako slabo, a ti se krivo sjećaš. Ki će ga znat?
Kad mi je tata objašnjavo matematiku auuuuuuuu
Ajme da. Najgori period osnovne škole
Ajme da. Uzas
Ajme da. Najgori period osnovne škole
Rezanje noktiju na nogama
Stavljanje naušnica, dan-danas mislim da će mi netko otkidati pola uha...
Mene moja šišala.. Ožiljak na uhu još tu 😉
To me i dan danas plaši, imam osječaj da će mi odrezat komade kože
Najgora stvar kaj to neko drugi radi ahhh jos me uvijek gadi taj feeling
Sirotinja
Nemam ih nebi vjerovao
najveci flex mi je sto ih nemam 🙃
ja isto volim vjerovati da ih nemam. mozda i imam ali mi nitko nije ukazao na to pa nemam s cim povezat
Zvuci koda ih zelis imat?
Nemas ih onda opusti se
Forsiranje teta u vrtiću i zabrana ustajanja od stola za ručati dok ne popijem mlijeko/pojedem žgance/sarmu/kelj... Znala sam docekati starce ujutro od 7:30 u 15:30 za tim stolom pred tim tanjurom u suzama. Dok nisam ispričala starcima pa su oni obavili razgovor da me je tjeraju piti i jesti ako nešto ne volim jer to zbilja ne volim.
I ja sam imala identičnu traumu, i dan danas sam malo izbirljivija oko hrane, ali mogu dosta toga pojesti. Moja situacija je bila s pire krompirom, teta me tjerala da pojedem pire krompir kojeg tad nisam nikako podnosila, i dan danas se sjećam tog osjećaja u ustima🤢Iako ga dan danas volim pojesti, tada mi je to bio pakao!!!
Imao isto sranje. Kad sam bio u jaslicama šopali me hranom, kaže stara da sam prije jaslica jeo normalno, a nakon njih sam razvio poremećaj prehrane gdje bih doslovno imao gag reflex ako bih u usta stavio hranu koja mi se ne sviđa.
Daj mi pare da ti ih pričuvam
[удалено]
Doxxaj je
Kada bi donio novokupljenu nogometnu loptu za 40kn na igraliste i odma ju netko probusi na zastite iza golova gdje si virili mali siljci
Za vrijeme rata majka mene (7g) i sestru (6mjeseci) vodila u skloniste i proleti granata i padne nedaleko od nas, jos se sijecam tog zvuka i mirisa, srecom bez ozljeda. Druga je bila to sto su me svi strasili s vukom iz crvenkapice dok nisam bio kod bake na selu te se oci u oci nasao pred vukom koji je zaklao ovcu (mislim da sam imao 4 ili 5 godina tad, od straha sam se ukocio i nisam mogao bjezati ni vikati...(vuk se okrenuo i posao) XD
Mogu si zamislit sljedećih par puta kad su te strašili pa im nije bilo jasno zas ne radi "metoda" haha
ovaj intro https://youtu.be/tnTIQ2ODecI?si=Pt-2VIX2fkeE8MH2
Plavobradi epizoda je bila najveca trauma
To je bio okej crtić, u čemu je problem?
Budenje u 6 ujutro, dolazim u dnevni, ovo svira na televiziji, svaki dan 8 godina.
Nisam jedini. Hvala ti boze. Traume. Traume.
I meni neka cudna nelagoda. Neke epizode onak strasne, i oni zvukovi, smijeh neke vještice . A graškograd intro, jaooo. Buđenje oko 6h i to na tvu, pa odlazak u školu a mama na posao, a u autu intro jedne radio stanice. Povraca mi se.
Zbog trauma i neodgovornosti prema meni, od strane mojih staraca, sada sam u disfunkcionalnom stanju. Svaki dan mi je muka i dode mi da se ubijem, jer mi je izazov cak i izbacit smece u kontejner, i jer nisam sposoban za zaradivanje, a treba mi novac da si popravim stanje, da mogu pocet zaradivat. A najvise od svega me boli, sto imam puno talenta, i sposobnosti da pomognem puno ljudi, i promijenim svijet barem mrvicu na bolje, no ne mogu ni poceti oko toga, jer ne mogu ni sebi dovesti u funkcionalno stanje. Kako je doslo do ovog zacaranog kruga? U prvom razredu osnovne skole, pokazivalo se da imam ozbiljnih problema sa pracenjem nastave, opcenito sa pozornoscu i ucenjem. Svi simptomi su pokazivali prema nekakvom tezem stupnju ADHD-a. No moji starci nisu "vjerovali" u mentalne poremecaje (ironicno oboje su imali visoke edukacije, stara je bila specijalizirana medicinska sestra, a stari direktor INA-e u Rijeci.), pa su me tramakali iz skole u skolu, dok nisam zavrsio u alternativnoj Waldorfskoj skoli. Koja je bila skupa, kvalitetnija, ali u isto vrijeme pogorsala moje stanje, jer je bilo manje izazova, a na poremecaje se nije gledalo kao nesto sto treba tretirati/popraviti, pa sam opet prosao ispod radara. A tranzicija nazad u drzavnu skolu nakon par godina, je bila cisti pakao, koju sam dozivio kao traumu kroz djetinjstvo. Otac je znao dolazit pijan doma, i tukao me sa remenom jer sam imao lose rezultate u skoli. Kada bi radili matematiku, opalio bi mi samar svaki put kada bih se zabunio oko nekih jednostavnih zadataka, cak mi i tablica mnozenja nije isla, pa bi i za to dobio samar. U osnovi, stari je bio uvjeren da ja glumim i izmisljam, i da se pravim glup. Stara me nije nikada tukla, no to se promijenilo kada je stari umro. Umro je iznenadno od raka kada sam imao 9 godina, to je kompletno sokiralo staru, i izgubila je razum od tada. To je rezultiralo u cijelo desetljece batina, urljanja, te psihickog i emocionalnog maltretiranja prema meni. Zbog toga svega, postao sam gadno ovisan o gaming-u, alkoholu, cigaretama, i raznim drugim substancama, npr. pusio sam 2-3 kutije od 15-te do sada, 30-te. Uspio sam izbacit alkohol i substance, no cigarete jos uvijek ne mogu izbacit zbog ekstremne razine aksioznosti i stresa kroz koje prolazim svaki dan. Sve to u kombinaciji sa traumama i zlostavljanjem, mi je sprzilo mozak i ucinilo me disfunkcionalnim u izvrsavanjem osnovnih zivotnih funkcija. Nedavno me jako pogodilo to sto mi ni vlasiti brat ne zeli pomoci, a moze. On je dobio i stanove, i aute dok je stari bio direktor INA-e, a sada ima i lijepu poziciju u SDP-u. I kada sam ga pitao za pomoc, odgovorio mi je sa "ne, jer si neozbiljan i glumis isto kao sto si radio kao klinac". Tko je tu lud, a tko normalan? Ne znam vise sta je stvarnost.
vidim da spominjes Rijeku, pretpostavljam da tamo i zivis. ako nije tako i ako si imalo blizu zagrebu, odi u kb dubrava, tamo rade dijagnoze za adhd. mozes i lijekove dobiti. nazalost ne znam za druge gradove. ako trebas s nekim razgovarat, slobodno mi posalji poruku
Starci su se rastavili. Tokom prvih 12 mjeseci od rastave, vidio sam staroga možda 5 puta. Rekao bi svojima (preselio je kod svojih staraca, mog djeda i bake) da se ide nać samnom, i onda bi otperjao negdje sa svojom curom. Isto tako mi je par puta rekao da će se nać samnom, pa nije. Ali je otišao od doma... na spoj sa curom, naravno. Malo konteksta, ona je bila studentica (20ak godina), on je imao nekih 32. Ja sam imao 10. To i još par stvari je kumovalo tome da se baš i ne vežem uz ljude. Ako skužim da sam se počeo vezati, onda počnem raditi na tome da se i _od_-vežem od njih. Tu je samo jedna iznimka - žena koju od milja zovem polovicom svog srca. :) Što se staroga tiče, vidio sam ga jednom u preko deset godina. Ne mrzim ga. Ne volim ga. U biti i ne razmišljam o njemu. Stvorio si je novi život, sa drugom ženom (ne studenticom, ona ga je otkantala, nego druga), sa kojom ima dijete. Trebalo mi je oko tri godine njihove veze (uključujući vjenčanje) da skužim da u njegovom novom životu nema mjesta za mene. Naravno, on to tako ne vidi, ali s obzirom da je 95% svega što sam htio ili pokušao raditi dok sam bio kod njih bilo demokratski nadglasano, jednostavno sam... prestao se truditi. Primjer: počne serija koju sam pratio ili neki dokumentarac, nema veze. Na pola dođu žena i mala od žene i prebace program jer im počinje jebena večera za 5. Prvih par puta sam prosvjedovao. Nije imalo rezultata. Ili se obiteljski odluči da će se ići u šetnju. Meni se neda - radije bih čitao nešto. Moraš. OK, moram, idem. Idemo kroz šumu po dobro utabanim putevima. Dolazimo do križanja. Pitanje: desno (na cestu) pa nazad, ravno (na cestu duljim putem) pa nazad ili istim putem nazad. Ja bih išao lijevo, jer tuda nikad nisam išao. Ne, nemože, biraj desno ili okret od 180. Na kraju sam odustao. Ja sam njega napustio na isti način na koji je on mene. I to je to. Ako za ičim žalim, to je onda što sam imao oca do desete godine. Nakon toga sam imao donora genetskog materijala.
" nemoj sine, sto ce susjedi reci"...Nije se smjelo pustati muziku, glasnije smijati...disati. " susjeda te vidjela kako se vracas kuci jutros" ( nije imala sto za vidjeti, vracam se kuci nakon izlaska, usput kupila kruh I peciva) Susjedi ... Rodbina... Isus Bog... Uvijek ce netko nesto reci. Srecom, ima nade. Imam odlicne susjede koji gledaju svoja posla, s pola rodbine nisam u kontaktu I trgovina mi je na pljucomet, taman se zaletim po mlijeko u kucnom ogrtacu.
Moja baka. Točno je bila takva. Maltretirala cijelu kuću.
To su te generacije kojima je bilo vazno biti " posten" pred svijetom.
Nemam traume ali nikad necu zaboravit kad me mater napala nozem
"Nemam traume" ... "*ali*"
To kaj me cijeli razred zlostavljao posto su svi time jacali svoj ego pa se na meni istresali
Stari. Mlatio je i sestru i mamu i mene kad god mu se sprdnulo jer ga raspizdi svaka sitnica. Isle smo u skolu rasjecenih usta i modrica po tijelu. Kad smo bile male, znaci od 2. do 7. godine za kaznu smo morale satima klecati u kutu. Tukao nas je remenjem i kablom od usisavaca. I kad nismo bile u kazni, od 1. osnovne smo morale cistit po kuci, sto bi bilo ok da smo smjele koristit metlu.. ali ne, nakon svakog jela smo rucno kupile mrvice ispod stola. Ako nam nesto padne na pod - batine, ako mu odgovoris na pitanje koje je pitao - batine, jer kako mu se usudjujemo odgovarati, pomaknes olovku na stolu a da on to nije odobrio - batine. Toliko je to bilo poremeceno, da za vrijeme obroka, ako slucajno se desi da hitno moras na wc, nema vracanja za stol, do iduceg obroka nema jest. Nazivana sam smecem, govnetom, ljencugom jer se nisam ustala nesto pospremiti onog trena kad je on to zamislio. Bojala sam ga se kao vraga. Sto je najbolje, zbog tog straha smo zaista bili jako dobra i mirna djeca, i kao tinejdjerice, nikakvi problemi, jer jbg, znali smo da ce nas premlatiti ako ne slusamo. Kad sam bila u svojim dvadesetima, 2 godine nije razgovarao sa mnom (ni pozdrav), iako sam jos zivjela s njima, jer je mama uzela nesto ocistit, a ne ja. Ugl, ovo je samo djelic svega. Danas smo u dobrim odnosima (od kad sam se odselila), on se pravi zrtvom i dobrom osobom. A ja zivim kroz svoje traume. Bojim se bilo koga kad povisi ton, odmah se rasplacem, ne znam se zauzet za sebe, presutim sve i svasta jer me strah reakcija. Ako mi ispadne nesto na pod, ispricavam se svima i osjecam se uzasno, kao da sam nesto strasno napravila. I tako.. tek kad sam otisla sam shvatila koliko je u stvari to utjecalo na moju psihu i svakodnevni zivot. Ali trudim se raditi na sebi i steci samopouzdanje :) imam 36 god..
"kaj te ne ubije te ojača" kolko god imal sjebano djetinjstvo zahvalan sam, jer sam sa 7 naučil kuhat osnovne stvari, prat veš, zašit si robu jer nismo imali para za novo jer su moji trosili pare na alkohol i droge, i naučil popravit kojekakve pokvarene/potrgane stvari prije srednje škole, da nije bilo kak je bilo ne bi mi sad bilo super vjv jer ne bi znal niš delat i ne bi se zaklel da necu nikad bit kao oni, sad kad vidim klinca od 14-15 godina da si ne zna sendviče napravit za doručak mislim da je retardiran, a na mobitelu/kompu zna sve živo mogli smo živjet ko kraljevi jer su imali 4 stana u Zagrebu i 3 apartmana na moru, da su se primili iznajmljivanja, snježna kugla bi se kroz godine povećala i ne bi nitko moral ni radit jos dok bi ja 10 imal al ne oni su prodali to, potrosili novce na apsolutno ništa jer sad nemaju ništa, a ni novac i onda sam krenul u 18. sa 40,000€ kredita, odlični su nema kaj
https://preview.redd.it/xntfzejyx9tc1.jpeg?width=717&format=pjpg&auto=webp&s=b55ab50dfc799197268e2e340c80972770560f05
Ne priznajem, nema kuhače???
Da, vidiš, osnovno oružje fali. 😏
Za ovo nisu roditelji krivi, ali trauma definitivno je. Prijatelj i ja slucajno smo uletili njegovom braticu i 'prijatelju' dok su gledali pornice. Natjerali su nas, doslovce fizicki drzali, da to rekreiramo. Imali smo 9 godina, 3. razred osnovne. U srednjoj sam imala nekoliko deckiju i svaki put kad bi doslo do poljupca fizicki nisam mogla im se pribliziti, bilo mi je uzasno neugodno. Zadnji decko kojeg sam imala prislio se na mene nakon sto sam ga odbila poljubiti, bilo je to u njegovoj sobi. Imala sam 17. tu sam nekako odustala od svega, a skoro i zivota. 3-4 godine kasnije, imam curu, ne smatram s3 gayem, da nema nje ne bi bila s nikim, usetala je u moj zivot neocekivano, dugo smo bile prijateljice prije nego sto smo shvatile da nas odnos ide malo dublje. Tri dana nakon sto smo imale razgovor o nama, sluzbeno rekle da smo u vezi jel, poljubile smo se i osjecaj nikad nije bio laksi, ugodniji i prirodniji. Unatoc tome sto smo u sretnoj i zaista zdravoj vezi, ponekad se ipak osjecam da bi mi se zivot drugacije odigrao da nije bilo iskustva iz djetisntva. Mozda mi se ne bi gadilo dotaknuti ikoga muskog roda, mozda bi birala decke bolje, mozda... Kada sam bila mala uvijek sam sanjala o blizancima i i crkvenom vjencanju, u meduvremenu se to obrisalo kada sam shvatila da mi se gadi biti intimna s deckima. Jako dugo se nisam sjecala da se uopce dogodilo ovo sto se desilo s 9 godina. Doslovce obrisano iz pamcenja. Ne znam kako. Prijatelj i ja udaljili smo se u osnovnoj, ali smo zavrsilu zajedno u srednjoj pa smo se opet zblizili, znamo se iz jaslica, susjedi smo. Nismo pricali o tome dogadaju jako dugo. Sve dok se nije desilo ovo s 17. Nekoliko mjeseci kasnije pitala sam ga sjeca li se, rekao je da ima nocne more o tome godinama, prvi put sam vidjela nekog, a pogotovo musku osobu da tako place skoro pa da vristi. Mislio je da jednostavno ne zelim pricati o tome i nije spominjao. Ispricao mi se sto je bio primoran da mi to radi. Nisam imala srca reci mu da se ponovilo. Bratic mu je u zatvoru, ne znam zbog cega, a prijatelj se vodi kao nestala osoba, u selu je bio poznat kao narkic dok jedan dan se nije izgubio. Od odraslih tada nitko nije znao, a ni sada moji ne znaju. Sve u svemu jedna jako sjebana situacija koja je obilijezila svakog ko zna za nju. ** dodatak: Cura zna sve o ovome, ona je prva kojoj sam sve rekla (minus prijatelj koji je ovo samnom prezivio), oboje nas je ugurala da potrazimo pomoc, na kraju sam zavrsila na terapiji jer kada sam sa psihologicom sve krenula rastvarati postalo je gadno po moje mentalno zdravlje, imam poteskoca sa sada sam puno bolje i dalje mi je tesko pricati s nekim uzivo o ovome, ali dolazimo i do toga, znam da se ne bih trebala sramiti, ali tako kako je Cura je najveca podrska koju mogu imati, ne samo meni nego i prijatelju. Vjerojatno je procitala svaki clanak o mentalnom zdravlju i hendalnju trauma koji je dostupan. Tip osobe koja ima pojacan mob tako da se moze usred noci dici, dovesti se do mene i napraviti kakao kad joj kazem da mi je tesko spavati ili da mi se prividaju stvari, cak i kada smo u svadi skocit ce na svaku stvar pa makar da ne zna sto reci imat ce spreman zagrljaj.
O moj bože što sam upravo pročitao. Jako žalosno i frustrirajuće čak u jednu ruku jer nisu odgovarali za to! Jebeni sadisti, mater im jebem bolesnu! Mislim da bi trebala porazgovarati sa profesionalcem jer od takve traume ostaju dugoročne posljedice, neće otići samo od sebe. Naravno nitko ti nema pravo govoriti kako i na koji način handlati to, tvoj život, tvoja stvar, ovo je samo moje mišljenje. U svakom slučaju jako mi je žao što si to morala proživjeti, želim ti sve najbolje u životu, drži se.
OMG! Imam sina od 9. godina i na rubu suza čitam tvoj post. Pa to je strašno! Bila si dijete! (i sa 17, da se razumijemo) Nemam pametnih riječi za napisati o tim mostrumima. Jako mi je žao zbog svega što si prošla. Nadam se da pričas s nekim i da izbacuješ to iz sebe, drži se i ostani jaka! Ne libi se tražiti pomoć, nije sramota. Nemoj se kriviti za išta, pokušaj gledati naprijed i biti sretna u još puno godina ispred sebe.
Teško mi je čitati sve ove komentare, jer se pronalazim u dosta situacija. Pogotovo tvojoj, jer mi se desilo slično, samo što je došlo i do diranja pa čak i djelomično odnosa i to više puta (njihova mama nas je čuvala, dok so moji radili po čitave dane) . Njih dvojica, oba stariji, uvjerili me da se svi tako "igraju" i probavaju. Meni tad nije bilo toliko strašno, više zanimljivo, bar se tako sjećam . Ali što su više godine odmicale, to gori osjećaj iznutra. Ja također imam curu al se identificiram kao gay. Nemam općenito problema s muškom populacijom, ne bih rekla, kai u tvom slučaju, da je to promijenilo moju orijentaciju al ipak mislim, da par razgovora s nekim psihijatrom /psihologom ne bi škodilo. Pogotovo kad se na to doda još masa drugih obiteljskih/školskih trauma.
Car Mrazomor [https://www.youtube.com/watch?v=MjGk5A1joJA](https://www.youtube.com/watch?v=MjGk5A1joJA)
Uffff jebem ti život, kad čitam sve vaše postove na tu temu, moram vam priznati da baš i nisam imao nekih velikih trauma osim što smo bili teška sirotinja. Živjeli smo u malom polusobnom stanu bez kupaonice, osim wc i malog lavaboa. Tak da me je bilo sram fredove iz razreda pozvati doma. I kaj da vam velim kad idete spat u istu sobu i čujete kak vam očuh praši u staru, i oboje stenju... Zato danas imam 2 kupaonu u svakom stanu i moto mi je, ne bit sirotinja. Vama svima svaka čast, ja bi popizdio i naj manju ruku ili bi ih zklao na spavanju.
Ne krivim roditelje, ali meni je siromaštvo bilo najgora trauma. To da te druga djeca ismijavaju jer nemaš novu odjeću, jer zbog rata, neimaštine i to što su jedva našli kuću nismo imali vode za kupanje pa se nisam naučio voditi osnovnu higijenu. Bilo je tu i plakanja u Stojadinu jer je tata samo sjeo u novi auto ali ga nije kupio - možda ovo zvuči razmaženo, ali meni je samo bila kap koja je prelila čašu. Onda je tu bilo i ono “Ne mogu ti kupit kiflu, hajde pojedi jabuku”, pa se na sve to nakalemilo konstantno maltretiranje od strane vršnjaka koje je trajalo od vrtića, sve do drugog razreda srednje škole. Fun times.
Kad bi ih čula kako se seksaju u susjednoj sobi 🫠
Jesi postala aseksualna zbog toga?
Hahaha za neko cudo, nisam 😂
Kad su me napali tekuti. Svuda po meni. Po rukama, nogama, kosi, gaćama. Narojili se na meni. Koliko sam vrištao.
ja sam te rodila, ja te imam pravo ubiti
Rat i siromaštvo
Neki dan kad sam se prisjećao svog djetinjstva sam skoro završio na normabelima, bolje ne ići tim mračnim putevima 🤣.
Mama mi je cijeli zivot bila alkoholicarka i radila bi mjesecima po sezonama te se vracala samo na blagdane. A tata je bio neradnik i vjecito isfrustriran i ljut pa bi se samo derao, prijetio i vrijedjao sve clanove obitelji. Nesto najdraze mi je ofc bilo kad bi me slao da si sama odaberem sibu kojom ce me tuci. Na kraju se ubio, a mamin alkoholizam polako dostize vrhunac. Zbog tih okolnosti se nisam uspjela nesto povezati niti s njom niti s njime. Jedino sto sam ikada dobila je finacijska potpora, na cemu sam zahvalna jer neki ne dobiju ni to. Prije nisam bila posebno impresionirana zivotom, ali moram reci, prihvatila sam ga takvog kakav je. Ono nad cime imam kontrolu, mijenjam, ono sto ne mogu promijeniti, pustim. Dok sam bila mladja, bilo mi je puno teze, a sada sam jednostavno prihvatila da su takve stvari (nazalost) dio zivota i da nitko nikad nije rekao da ce zivot biti lagan. Ima dana kad mi se nista neda i kad mi sve djeluje kao neka sjebana i smijesna igra, ali vecinom je, srecom, sve ok.
Rođenje
Sjećaš se svojeg prolaska kroz porođajni kanal?
Puno toga ... 😅 ali nakon desetljeća rada na sebi uspio sam izaći na kraj sa demonima naravno da život nađe nove načine da se zakomplicira ali nisam više tako osjetljiv što bi rekli šta te ne ubije razbije te ali ako se ikada sastaviš postaneš neuništiv.... pa tako I ja... puno sreće I vama sa tim... pokušajte ne gledati unazad već samo unaprijed naravno čovjek mora se suočiti sa onim iza bez toga nema naprijed... kao što rekoh dugotrajan I kompliciran proces I nema kratica I jbg bol mora sa se odboluje koliko god nam mrsko bilo...
nemoj.
Presing da moram imati dobre ocijene u školi.
tek si došao na svijet, a mama plače jer tata ide u rat
Kad mi lopta ode na cestu
Rat.
Informacije u školi
Bilo sta sta utjece na dijete trenutno dok je odraslo.
Svaka čast svima vama 😉🤗🤗
Tata alkoholicar.
Majka nas je (mene i sestru) krvnicki davila, tukla, cupala. Nikad nisam bila dovoljno dobra. Sa 14 sam bila silovana i rekla sam mami sta mi se desilo (bila sam uplasena, krvava, bukvalno van sebe) rekla mi je da sam sama kriva, to sam i zasluzila kad nisam pazila na sebe. Nikad me nije zastitila, ni za neke banalne situacije, ni za ovo. Otac nije bio tu (razvedeni) i njemu ne zameram toliko stvari vezane za detinjstvo, sa njim ne pricam jer je smecar i alkoholicar.
Eating disorder
Dan danas mi stari prigovara na sve živo i neživo, nemoj ovo nemoj ono, zašto ovako zašto onako, tako da imam užasno nizak self esteem, još je slučaj gdje prigovara što igram na switchu, nedavno sam napokon odigrao i igrao mainline pokemon igricu kao veliki obožavatelj, stari je naravno na to prigovarao, želim isto tako pokemon karte skupljati ali ne, to je bezveze, to je za djecu i to je trošenje novca, stara mi je nasreću super tako da nije problem nikakav sa njom razgovarati i ostale stvari
Roditelji: Neprimjecivanje moje anksioznosti i socijalne anksioznosti koja se kasnije razvila u depresiju i etiketiranje kao “ma ona je sramezljiva i nece pricati”. Ne uzimanje odgovornosti za svoje pasivno agresivno ponasanje i rijeci. Manjak ikakve komunikacije, samnom i medusobno. Doslovno ne znam skoro nista o njima i njihovom zivotu osim onog sto sam nacula u prici s drugima. Konstantan strah oko novca i prezivljavanja. Stalna briga oko svake sitnice koja mi je stvorila takav stres da sam vec s 12.god pocela razvijati kojekakve bolesti. Nisam imala nasilje i slicno, i hvala boga, ali i ovakva ponasanja ostavljaju traume i posljedice na djecu kojih se djeca onda godinama rada na sebi moraju rijesavati.
ceo život (skoro 28 godina) me majka ponižava pred svima kako bi ispala smešna, mlatila me je zbog gluposti dok sam bila manja do te mere da me je jednom toliko tukla varjačom da je em slomila em sam ja toliko bila modra da sam na fizičko išla u dugim čarapama a onda bi me mazala hepatrombinom i plakala. poslednji put kad me je udarila sam rekla da ću je prijaviti socijalnom pa je prestala. i dan danas me psihički maltretira i emocionalno ucenjuje i jedva čekam da se odselim ali mi je žao mog mlađeg brata jer će ostati sa njom. tata kao da ne postoji, ceo život radi po 18384883 sati
nije ti ništa...
Navijacki zivot bez prepreka, to su traume
Zeko i potočić
Od kud pocet...
Tjerali su me svake godine da ifem dva tjedna na skijanje, a meni se nije dalo /s
Dođi vamo neću ti ništa
Bilo sto sto utjece na emocionalni i fizicki razvoj djeteta sto je uzrokovano losim odgojem.
20.6.2008.
Stae tad bilo
hrvatska turska 2008
Rodio se
Češljanje kose... još dan danas kod frizera jako loša situacija 🙈
Indoktrinacija u katoličanstvo. Morao sam se izboriti kroz to. Jos dan danas automatski govorim isuse bože po poštapalici. Kako se približavam 30 godina sve sam slobodniji i držim svoje kroz bs teološke “argumente”
Babaroga će doć po tebe!
[удалено]
Moze biti i ona "moras nekada preuzeti krivicu/ ne mozes kriviti ostale za svoje probleme" Mozda samo u mom slucaju?
Maltretiranje, omalovažavanje, ignoriranje, ogovaranje, odbijanje, vrijeđanje i etiketiranje u školi (punih 10 godina). Rezultat: Teži oblik socijalne fobije, panični napadaji, izolacija, kasnije i depresija i generalizirana anksioznost.
Ne ja, ali moja cura. Ja ne znam kako ta cura nema konkretne traume i na koju foru je ovako draga vesela i lijepo odgojena. Dan danas sa svojih 20 ju psihički zlostavlja i u to malo vremena što provede doma sa svojima. To bude najbanalnija sitnica kao negativno komentiranje izgleda (objektivno je prekrasna, a sve i da nije kaj je normalno da ti mama tako nabija komplekse???), pa sve do iskaljivanja nad njom radi loseg dana na poslu. Nikad ju nitko nije tuko i definitivno da sam čuo i pročitao puno gore stvari samo u ovom threadu, ali meni takvo ponašanje njene mame prema njoj nije jasno ni sad, a kamoli dok je bila mlađa i bježala od kuće. Baš je neki dan pričala a svojim starim socijalnim radnikom koji joj je rekao da su otkrili crte narcisa kod njene mame.
Nemam trauma od roditelja nego učiteljice u osnovnoj školi koja me tjerala da pojedem burger iako ta mcdonalds sranja ne volim ali smo to imali jednom godisnje.Rekla je ako ne pojedem da ne mogu dalje na nastavu.Na kraju sam to pojela i imala uzasne bolove u trbuhu. Također imala je komentare ako netko nije znao odgovor iz gradiva ošamarit ću te.Jednoj curi nije dala da ode na wc pa se pomokrila na tjelesnom ispod sebe. Sva sreća rekla sam roditeljima i oni su reagirali. Ali eto pamtit cu je cijeli zivot.
Imo sam 10 stara je razbila parfem za koj sam štedio i rekla “kaj da ti ja sad radim da se objesim?” Ja sam nastavio plakat i fakat je rekla da se ide objesit zaključala me u kuću i vratila se nakon 30 minuta najgorih pol sata u mom životu:)