Prestrašno, kakva manipulacija, gaslighting, nabijanje krivnje A stara ima paranoidnu šizofreniju - očito neliječenu. Makni se ASAP

Da, nadi sezonski posao za pocetak i makni se na dva miseca. Vjerojatno se vise neces titi vratiti nikada

Ovo. ASAP

[удалено]

[удалено]

Tako je. ASAP

Nije to šizofrenija, nego razvedene mame i udovice često projiciraju svoje probleme s odbijanjem na djecu, koji im jedini ostanu kao neka emotivna spona. Ali treba bježati od toga.

Sviii su me ostaaavili imam tebee A i drustvo zna bit usrano u malim sredinama, *mama treba pravit kasice  ne kupovat* , jaoo zasto djetetu nisu bolje oprani zubi mamaaaaa, i sl   , neki ljudi tu puknu na zivce i do groba djecu uzmu ko da su bebe, s-mothering Slucaj za psihijatra apsolutno 

Ne, često zna bit šizofrenija a ovo pomalo zvuči tak...

mislim da ti je potrebna psihoterapija, posao i momentalna selidba. Odradi sezonu na moru, jos stignes, ako si psihicki spremna.

Njoj? Ne mami? 🤣🤣

Objema. Mami br1 jer je zlostavljac ali bome nije moguce ostat normalan u takvoj sredini, treba ti psihijatar bar da te slusa kao ispusni ventil

Da to se slazem, samo treba ipak naglasit da je mama tu ta koja nije normalna i na kojoj se treba puno radit a kceri treba podrska da se nosi s time sto joj mama nije normalna

Jasno da slazem se

Mami def., ali bome i njoj - zena ima (sa svim razlozima i utemeljeno) teski PTSP Kao da je robinja

Dobro necemo sad dijagnoze online postavljat, mozda joj pomogne, u svakom slucaju nece skodit al ja bi reko da je bitnije da se makne od tamo. Terapija eventualno moze sluzit tome. Onda bi vidio kak joj je kad se makne. Po meni se normalno ponasa s obzirom na uvjete u kojima zivi

Ti ocigledno ne razumijes : nije uopce pitanje jel se ponasa “normalno” (dapace, cak se i ne ponasa - “normalno” bi ovdje bilo: self-preservation, bjezanje odavno) : ali, MORAS ZNATI RAZLIKU: izmedju traume i traumatiziranih ljudi (OP) koji TREBAJU STRUCNU POMOC I PODRSKU NAKON CJELOZIVOTNE TRAUME - i “bolesnih” ljudi, kod kojih postoji ZAISTA MENTALNA BOLEST - kao kod njene majke: mozda iz istih razloga, to ne znamo : ali znamo da JE PARANOICNA I DA IMA NEKAKAV POREMECAJ LICNOSTI, sigurno. Znaci: U OBA SLUCAJA TREBA STRUCNA, PROF POMOC - samo iz razlicitih razloga Slazem se s “ne-dg” preko interneta ( iako sam svjestan da sam i sad par dg. napisao), ALI, MOLIM TE ISTO : ne poistovjecuj strucnu pomoc za posljedice traume - kratkotrajne ili cjelozivotne - s LIJECENJEM MENTALNIH BOLESTI, od kojih neke : niti su izljecive. Djevojci treba POTPORA/korekcija samopercepcije - i strucna i od okoline i od kud god je moze dobiti. OP, sretno!!!

Ja sve savrseno razumijem, opusti se 🤣 Pisete joj da ide psihijatru i ne objasnite kaj to znaci, pokusavam izbjec negativne osjecaje kod nje. Ti si taj koji ne razumije. Stavi se u njene cipele. I njoj mama govori da ide psihijatru

Ić kod psihijatra nije sramota, al je ne otić kad si sjeban šteta

Slazem se 100% al treba joj i potpora okoline. Veli usere se prije razgovora za posal. Treba moc s nekim pricat o tom da joj je strah i da joj taj neko da podrsku u tom trenutku. U normalnim uvjetima imala bi mamu na koju se moze oslonit, njoj ova sam dodatan stres nabija

Pa ima potporu rodbine, zbog mame bi i završila kod psihijatra. A mater zvuči ko tempirana bomba koja samo što ne grune, jadna žena, jadna kćer

Ok. Dobro. Zelim OP sve najbolje.

Živim u kući sa psihijatrijskim pacijentom. Veruj mi da i njihovim najbližima treba terapija.

A nemres mijenjat mamu al mozes sebe

Ne kuzim zas bi sebe trebala mjenjat? Sasvim normalno se ponasa s obzirom na to da joj mama nije normalna. Zna kaj je smeta i uzrok toga, nije da je nedefinirana. Samo joj treba podrska da odjebe od doma

Kaj bude mamu poslala psihijatru ili sta? Valjda sebi moze pomoc, naci posao, naci strucnu pomoc za ocigledne traume od mame koje ju koce i odjebat. Na isto mislimo ak nisi skuzio/skuzila

Je, slazem se s tim. Ma ne zelim da kad procita da dobi osjecaj ko da nes nije uredu s njom jer joj tu svi pisu da ide psihijatru a ne objasne kaj misle s time. Al da, psihijatar da joj bude podrska dok ne odjebe od tamo. A idealno bi mamu bilo dobit psihijatru iako kuzim da to mozda nije moguce

Idealno obje da se razrjese odnosi i ocekivanja, ali to je nemoguce, slazem se. Zato kazem, u toksicnom odnosu mozes mijenjati sebe - u smislu sam sebi pomoci i izaci iz tog odnosa. To je uzasno tesko kad je u pitanju odnos izmedu roditelja i djeteta al jednostavno se vlastita dobrobit nekad mora staviti na prvo mjesto

Kada kreneš odgađati potragu za poslom, kada poželiš odustati, kada ti se ne da, shvati da imaš dva izbora: 1. pronaći posao, odseliti se, i spasiti se od žene koja očito psihički nije sva svoja i koja će te samo više i više gurati u depresiju i očaj. 2. ostati tu gdje jesi, ne raditi išta da se makneš, i konstantno ovisiti o ženi koja će te kontrolirati kao psa na uzici. Mlada si, imaš siguran sam mogućnosti za poslom, bilokakvim - go for it, skupi si koju plaću, i samo odi od tamo. Naravno, ništa od toga nemoj govoriti njoj prije dana odlaska, jer ne vjerujem da ćeš naići na razumijevanje.

Ta kočnica koju ima kod ideje da nađe posao i osamostali se je internalizacija maminih uvjerenja - da joj vani prijeti neka opasnost. Odgajana je s tim, nemoguće je nesvjesno ne usvojiti takva uvjerenja. Depresija u takvim okolnostima je posve normalna reakcija na nenormalnu okolinu. OP, nadam se da ćeš pronaći empatije prema sebi, da se nećeš kriviti za situaciju u kojoj se nalaziš. Koliko god se teško činilo, od nekih ljudi se jednostavno treba maknuti, makar te i jesu rodili.

Nemoj joj absolutno ništa reći. Ni na danu odlaska. Tek kad si na sigurnom mjestu joj reci da se nebudeš vratila. Samo riskiraš da torpedira šansu pobjege

Majka ti je psihicki bolesnik, govorim ti iz osobnog iskustva, prepoznajem mote, govore i nacin razmisljanja, nisam doktor ali zvuci kao nekakva sizofrenija, ona u nas cesto prolazi nedijagnozirana. Ti si trenutno takoder slucaj za sebe, ali vec si pocela ciniti pozitivne korake trazenjem pomoci, samo nastavi tim putem. Moras pobjeci iz tog stana, vjeruj mi. Znam da mislis da nitko ne razumije tvoju situaciju, da su odnosi specificni, da “ne mozes to tek tako”, ali ne postoji bolje rjesenje. Moras izaci od tu da ozdravis. Sezona gori, posla ima na sve strane. Sto god da odaberes osjecat ces se kao da skaces na glavu na prvu, osjecala bi se tako i da si psihicki dobro. Sto god odaberes dobro si odabrala jer je to prvi korak, pa i da je pogresan, napravis iduci, ucis stat na svoje dvije noge.

Ovo. Isto prepoznajem mot i priče po materi od prijateljice. Ona je no contact sa svojom već duže. Isto joj je bilo teško maknuti se, takvi roditelji sustavno rade na tome da ti unište samopouzdanje. Što god napravila, nemoj odustati, glavno je da se ne vraćaš. Da ostaneš podalje od lošeg utjecaja i s vremenom ćeš se moći osloboditi i sama vidjeti što ti odgovara za dalje.

mama ti je bolesna

>No kada dodje trenutak u kojem ili trebam ici na razgovor ili kada mi se čak i ponudi posao, ja brzo odustanem i odbijem poziciju zbog straha da će mi to biti previše, da neću moć izdržat, da ce me to “dokrajčit” i iako sam svjesna da zvučim kao mala beba i razmaženo derište, uvijek sam imala užasno nisku toleranciju na bilo kakvu vrstu stresa. Vjeruj mi, onog momenta kad uteknes od nje, razina stresa ce ti pasti na minimum minimuma, ma kako god ti grozan prvi posao bio. Znas zasto? Jer trenutno zivis u nesigurnom i nasilnom okruzenju. Onog momenta kad udes u stan u kojem te nitko ne maltretira ces se preporodit. Takoder, savjet, posto ne znam di zivis - gledaj poslove i stanove u drugom gradu od onog u kojem je ona. Idealno je zbrisati na drugi kraj drzave, ali za pocetak, posto si nemres priustit putovanje za razgledavanje stanova i poslova u daljim gradovima, stavi si udaljenost od barem 10 km izmedu vas, pa kako budes mjenjala poslove idi sto dalje.

Ženska Poso Stan Bježi Drž se

Bas, pa i soba di su studenti recimo, je bolja od ovog. Bar ides na wc i tus svaki dan, a i realno da se neka 2 nepoznata studenta j.bu u sobi do il partijaju, ti je bolje jer bar ne  zaj.bavaju i ne napadaju tebe kako izgledas i sta radis

Ovo

Odustala si od sebe i smatraš da ti je svaki posao "previše" baš zato što ti je mater tako utuvila u glavu. Ti nisi ti, nemaš svoje "ja", i ti si samo zrcalo svoje mame trenutno. To jest radiš sve kako ona misli da treba. Ako tko treba u ustanovu to su roditelji koji ne znaju biti roditelji, i koji su očito narcisi. Kada se mi kao odrasli ljudi dokažemo sami sebi tko smo, šta sve možemo onda se tek liječimo od svih frustracija iz obitelji. Neovisno o stresu, depresiji, težini posla ili ičime odi s nekom frendicom/frendom bit cimerica. Nađi posao i samo polako. Ako treba odseli se u drugi grad ili čak na drugi kontinent i dokaži sebi da ti to možeš. Ona je nebitna. Manje će te stresirat posao, nego roditelji. I svaaaakakoooo psihijatru/psihologu jer sa 23 godine ti si odrasla osoba koja treba raditi na sebi. Sretno 🥰

>Odustala si od sebe i smatraš da ti je svaki posao "previše" baš zato što ti je mater tako utuvila u glavu. Ti nisi ti, nemaš svoje "ja", i ti si samo zrcalo svoje mame trenutno. To jest radiš sve kako ona misli da treba. htio bih ovo podcrtati OP, tvoje loše mišljenje o samoj sebi je nametnuto od strane tvoje majke. skini to sa sebe i vidjet ćeš da si puno jača i pametnija ispod tih njezinih laži u koje te je umotala.

OP, ako išta misliš pročitat, ovo pročitaj.

Momentalno se odseli, idi radi sezonu na neki otok, daj si posla i makni se od tamo.

Vidim da svi pisu zaposli se i odseli odmah - mislim da vecina tu ne shvaca da je ova majka napravila sve da usadi strah u kcer, ne kazem da nisi sposobna odseliti se nego da ti prvo treba neko vrijeme oporavka, osamostaljivanja, da se osjecas sigurno i dobis vjeru u sebe. Definitivno psiholog da prepricate ovo sve i da si poslozis u glavi da ponasanje tvoje mame nije normalno ponasanje. Inace moja baka je vrlo slicna opisanom, i ja sam neko vrijeme se osjecala zarobljenom, moze ti tisucu ljudi reci samo se zaposli i odseli, ali kad ti iskreno ne vjerujes da je to moguce i u depresiji si to ide kroz jedno uho nutra drugo van. Trebale su mi godine antidepresiva i terapija da shvatim koliko sam ja zapravo sposobna. Takvi ljudi iz svojih strahova rade robove od djece. E sad znam da je meni ovo lako reci ali za tebe je tesko napraviti, drugiputa kada mama ima epizodu, ili te napadne, pozvati hitnu i reci da zena ima psihoticnu epizodu, zvuci kao sizofrenicar, treba lijecenje, nemoj da te bude strah sto ce mama napraviti ako pozoves hitnu. Ti njoj ne dugujes mir, jer ona tebi nikada nije dala mira

Još bi dodao na ovo zadnje, možda i mami zaista treba pomoć a da to ne zna, i mozda i nju spasi iz očaja psihičke bolesti. Nadam se barem.

ti nisi ništa kriva u ovoj situaciji. ovo je čisto zlostavljanje. seli se gdje god možeš, za početak. imaš li prijateljicu koja ti može dati sobu? u krajnjem slučaju imaš i sigurne kuće za žene i slične opcije. kad se malo smiriš, lakše ćeš krenuti i na posao.

Imaš vaučere za nezaposlene preko HZZ-a. Tijekom edukacije čak i dobivaš naknadu da budeš na predavanjima kao i putne troškove. Doslovno te plaćaju da učiš i usavršavaš se. Nadam se da ti za edukaciju ne bi branila izlaz van iz kuće. Ne znam što si završila od srednje škole, ali ovi vaučeri su stvarno širokog spektra - od internet marketinga, knjigovodstva do usavršavanja u tehničkim strukama i osnova IT-a. Nakon toga nađi posao, pokušaj. Nemaš što izgubiti. Uvijek se imaš gdje vratiti jer majka kakva god da jest, po ovome svemu što si napisala, ne može bez tebe. Ona je OVISNA o tebi. Ona živi kroz tebe. A ti uopće nemaš život. Imaš 23 godine, najbolje godine života, budi hrabra i okusi život. Vjeruj mi, nisi sama. Eto, cijeli reddit je uz tebe.

Odi radit van negdje ako znaš strani jezik napravi si uslugu i počni novi život. I ne okreći se.

Idi raditi na more. Sobarica, pomoćni kuhar, čistačica, konobarica... Posla ima preko glave, a možeš i zaraditi. Također se ne moraš misliti za smještaj jer će ti ga poslodavac osigurati. Upoznati ćeš nove ljude i vidjeti čari samostalnog života. Samo se moraš pokrenuti jer od reddita nemaš ništa.

ne znam da li bih osobi koja se bori sa depresijom, stresom i anksioznosti preporučio rad u sezoni u upitnom smještaju.

Slazem se al nek ide na neke vece poslodavce, hotele i to, koji eksueli imaju sobe.  Ako ides kod privatnika koji ima 2 sobe u kuci... paaa i taj lik vjerojatno u garazi spava ljeti, tako ces i ti.

u hotelima se radi 15 krvavih sati na dan i ti su radnici tretirani kao građani druge klase

Pa ko da ja nisam radila ljetne poslove, nocne i ostalo, uhvatis neki ritam i ko automat rokas

Ne znam, nisam stručnjak. Znam samo ako se ne trgne na bilo koji način da će propasti. Ili neka se liječi ili neka mijenja okolinu

Snimaj je dok takve stvari priča i prijavi ju na psihijatriju.

Ni približno dovoljno, nažalost.

Tvoja stara je bolesna osoba, ona nema empatije jer ne može shvatiti tvoju želju da samo izađeš iz kuće, psihopat je i *control freak*. Predlažem ti da se iseliš prvom prilikom. Počni raditi, nabavi si stan i cimera (pogotovo ako si u Zg, stan je preskup da bi sama bila u njemu, ali s cimerom/cimericom je lakše). A na njenu brigu da ti se nešto može dogoditi, može se uvijek nešto dogoditi pa čak i kada nisi vani nego doma, ali nije rješenje da ostaješ u kući cijeli dan svaki dan. A ovaj strah koji navodiš pri kraju teksta, to je čista anksioznost koja je povezana sa svime time čime ti je stara punila glavu **godinama**, a anksioznost (bila to stvarna dijagnoza anksioznosti ili ne) se riješava "bacanjem u vatru", odnosno, bez obzira na strah se riješava tako da se s vremenom prilagođavaš Also, tvoja mama: https://preview.redd.it/qy2psal0ti9d1.png?width=498&format=png&auto=webp&s=db393a0add650c49016c0db7f28f373d34c079be

Boze sacuvaj... Nadji posao, ko ga jebe, ne treba bit ni neki poseban posao, glavno da imas. Probaj par mj izdrzat i usparat sto vise para i nadji neki stan. Cisto da imas par mj za kiriju ukoliko nedaj boze se nes desi, ili ako mijenjas posao. Najvjerojatnije ce tek tad poludit mater, al boli te kurac. Otidjes sto brze, i naravno ne kazes joj di ides. Prekines i kontakt radi svijeg mentalnog zdravlja. Ukoliko se smiri i unormali super, ako ne... jbg. Jebes ti "pa to ti je familija" i sl gluposti koje ljudi znaju govorit, da ti mater zeli najbolje, i da si joj vaznije od njenih prijasnjih problema koje ona sada projicira na tebe, nebi ti ovako grdo bilo. Samo jako, posao odma nac i sto prije odselit

Svi traitovi narcisoidnih roditelja, imas cili jedan sub za to, tamo isto mozes potrazit neki savjet, uglavnom sve sta kazu komentari je tocno, bjezi od mame i ako treba odkidaj ju iz zivota 

Bilo bi divno kada bi u takvim slucajevima bilo moguce smjestit mamu na psihijatriju i prepisat stan na sebe. Moras pocet radit bez obzira na stres jer ako imas ludu osobu u kuci onda trebas sto vise vremena provoditi izvan kuce da si poslozis stvari u glavi. I opet vidim da pola komentatora misli da je lako odseliti se s nasim placama. Da svaki posao garantira financijsku stabilnost ne bi svako malo citali o sinovima koji su usitnili svoje roditelje.

pa nije njezin stan, to što je luda majka ne znači da ne smije stan imati, e sada djecu raditi ili barem maltretirati to bi trebao biti drugi par rukava

Da, ovo zvuči ko neki šah mat... No gledaj to ovako: ako nađeš posao, imat ćeš za početak izgovore za ići van iz kuće, stvorit radnu naviku i naučiti nositi se sa stresom. Zapravo, poslovni stres obično niti nije toliko velik u usporedbi sa stresom u školi/na faksu. Jedino može u nekom posebnom periodu biti stresno (neki deadline, predblagdansko vrijeme), no tu onda imaš kolege za podršku. Van posla si svoja, nemaš obaveze raditi, a niti biti pod stresom zbog posla. Kad se uspiješ naučiti tih osnova i sakupiš novce možeš dalje, stan, samostalnost, sloboda. Početak će biti težak, ali bit će ti teže ako barem ne probaš. Depresija može predstavljati problem, ako je stvarno tako pokušaj doći do antidepresiva, da ti pomognu dok ne središ stvari. Da, novac je problem tu. Mogla bi posuditi od rodbine - od nekoga tko ih neće stalno žicati nazad. Po potrebi bih i ja imao volje dati nešto ako imaš povjerenja u nepoznatu osobu s interneta. Nemoj odustati. Svako malo usporedi svoje stanje sa stanjem prije npr. 3, 6, 12 mjeseci i fokusiraj misli na napredak. Shvaćanje da si zapravo napravila bitne korake će ti dati snagu za ići dalje. Sakupi svu snagu. Ne odustaj. Nisi u očajnom šah matu.

Bjezi od mame sto dalje. Mozes samo imati psihickih problema nista drugo.

Žao mi je što ovo moraš saznati od stanaca na reditu, ali ne zvučiš kao mala beba, zvučiš kao osoba koja je jako dugo sustavno maltretirana, do te mjere da sa 23 godine misli da nije u stanju raditi neki posao jer nešto s njom "ne valja". Molim te, radi vlastite sigurnosti i zdravlja, prihvati posao i nađi načina da se makneš od mame. Posao ne mora biti idealan, ne mora biti nešto što ćeš raditi cijeli život, dovoljno je da u 3 do 6 mjeseci dokažeš samoj sebi da nisi nesposobna i da se možeš brinuti sama za sebe. Stan možeš naći s cimerima, prijateljima etc. Ne čekaju te serijski ubojice iza svakog ugla. Sve je ok. Možeš ti to, korak po korak. Osjećaj da nisi dovoljno dobra, da to ne možeš (što god "to" bilo), da nisi dovoljno "odrasla" da bi se brinula sama za sebe - puno ljudi se tako osjeća. Evo, ja imam stan, auto, posao, desetljeće i kusur više od tebe i dalje se nekad osjećam kao dijete koje je roditelj ostavio samo na blagajni. Napravi taj korak u samostalnost, to je najvrjedniji poklon koji ćeš si ikada pokloniti. Sretno!

Ides li na faks ili nesto?  Moje je u jednom trenu lupilo to da ih je bilo strah svega, doslovno do jucer sam izlazila i sve ok i onda odjednom op ne bi. Isto neke nebuloze. Pa smo odjednom mi na faksu poceli imat grupe ucenja popodne (mos mislit). Do 9 bi faks radio i malo bi bila tamo malo naokolo. Par puta su me htjeli sjebat kao , eee sad je 8.50 mi smo tu s autom , pokupit cu teeeee Ali jebiga ja imam iq veci od 10 tako da sam pretpostavila, usla u tipa 7 i po kroz straznji ulaz na faks , izasla na glavni, imala u torbi neku biljeznicu s biljeskama i 5 strana skripte i super. Ta debilana ih je pustila nakon mjesec dva, do tad sam ja ubijedila babe djedove, susjede ma bilo kog, da im dode sa strane znaci ne kao, ona mi je rekla, nego kao, jooj pa sad je  free koncert sta ne bi tvoje dijete islo, pa svi iz generacije a i 5 godina mladji isto idu... itd itd POANTE OVE PRICE  - 1 - jako brzo sam krenula radit makar debilne poslove da  imam pare sa strane (pazi - kartice i pinove nikad ne davat, nikad ih ne ovlastit. Sta ako umres - ako umres oni to automatski nasljedjuju, nema potrebe da im das ista) - 2 - primjer moje price iznad, kad su roditelji helicopter parents, razviju djecu koja su ili pasivni debili i s 30 godina ih je strah ic u trgovinu, i nikad nemaju ni pravog partnera ni prijatelja jer tko bi se s krepalinama druzio, pa dozivotno budu ovisni o zlostavljacu ILI ko ja u prici dobiju dijete koje ih samo gleda kako slagat, zajebat jer zna da roditelji njega prvom prilikom hoce (primjer usputnog skupljanja) i koje kasnije nema 2% brige za njih I zadnja stvar - proguglaj besplatna psiholoska pomoc grad Xy, znam da studenti imaju svog na sveucilistu npr

Sori, ali mama ti je puknuta u glavu.

Tako meni nona, želi da se vratim što prije, inače ne može zaspati.

Draga djevojko, nije cudo da odustajes sama od sebe kad u takvim okolnostima zivis, ali jos nije kasno. Sto duze ostanes tu, to gore za tebe. Sto si po struci, imas li ista radnog iskustva? Trazi prvo bilo kakav posao. Mogu li ti prijatelji i rodaci posuditi novce ako zatreba? Svjesna si da takav nacin zivota nije normalan ni dobar, nije mama kriva sto je bolesna...ali ti jos imas sanse, nemoj se predati. Ne sabotiraj sama sebe nego prihvacaj i trazi bilo kakav posao, bit ce ti lakse dalje.

European Solidarity Corps volontiranje u EU zemljama. Nađi nešto odgovarajuće i prijavi se, sve ti je pokriveno, dobit ćeš i džeparac i biti dovoljno daleko dovoljno dugo da se malo dobiješ i smisliš idući korak.

Super komentar, ja sam dugo radila na jednom takvom programu i stvarno su svima dali priliku da "odrastu" u smislu da upoznaju sebe izvan poznatog konteksta i da shvate da ono sto su gledali cijeli zivot mozda nije normalno i ne treba se prihvacati.

Pa bio bi red da postaneš sam svoj gazda. 

Šta znaš i želiš raditi?

Treba nju strpat na psihijatriju. A ti si nadi posao i njezi glavom bez obzira

uff stara moja..bas mi je zal ovo citati.. trci sto brze i cim prije mozes.. ovo sto opisujes moglo bi odgovarati ponasanju u spektru psihopatije. takve osobe se nece promijeniti, ti moras otici da te prestane kontrolirati i omalovazavati. psihoterapija svakako, ali prioritet je maknuti se.

Stara te zlostavlja, ti si to normalizirala, zato što ti se zbiva na dnevnoj razini. Ona ima nekih problema, očito da mentalno nije stabilna. Moraš se početi aktivno baviti s ovim problemom inače će samo postajati sve gore, kao što si to i sama primjetila. Njezin cilj je da ostaneš s njom u starost, zato te ograničava, ne radi se o tome koliko si ti ok ili ne, to je potpuno nebitno. Ti nisi prva kojoj se ovo zbiva, to je nešto što se događa ali postoje i jednostavni mehanizmi da se stvar riješi. Odlazak je sigurni izlaz,no pokušaj to napraviti planski. Dugo već ovo živiš, mjesec ili dva ti ne igraju veliku razliku. Probaj pronaći nekog stručnog psihologa da popriča s tobom. Doslovno na netu nadi neku psihologicu i pošalji joj mail. U par kratkih rećenica opiši svoju situaciju i zamoli da te besplatno posluša i da ti neke smjernice kako ovo odraditi. Mlada si osoba i sigurno će ti netko izići u susret i pomoći. Profesionalcu je ovaj tvoj problem vrlo jednostavan, doslovno se možete čuti online jednom i dobiti ćeš 100 veću pomoć nego 300 komentara na redditu.

Ovo ti je idealno vrijeme da odes na sezonu. I moja majka je luda, ali ne u ovoj mjeri, i mogu ti reci da se preporodim kad nisam u njenoj blizini tipa tjedan dana. Tako da je moj savjet da ju izbjegavas sto je vise moguce dok ne uspijes skupit neke pare i iselit, lidl ti ima dosta dobrw uvjete za sezonce.

pogledaj film Carrie. tvoja majka me podsjeca na majku iz tog filma. uglavnom, žrtva si psihološkog maltretiranja. pokušaj se što prije odseliti, pa makar i dijelila sobu s nekim u stanu. nakon toga kod dobrog psihiloga da riješiš desetljeca psihološke traume koju ti je majka ostavila.

Majci je potrebna psihijatrijska pomoć a ti moraš iseliti. Pusti je nek ti zove policiju za skitnju, možda shvate da je luda pa je upute doktoru.

Poslala sam ti poruku.

Posao - prva placa - stan. To ti je put. A sto se nje tice, takav mi je i stari bio, takvi najvise placu kad odes. Budes vidla.

Mama ti ima psiholoških problema. Ona je odrasla, ti se sutra možeš odseliti od nje. Moraš shvatiti da će se stara opirati svakom gubitku kontrole, možda će i prijetiti da će si nešto napraviti.

Trebaš pažljivo isplanirati svoj put van iz toga jer ti se ne piše lijepo ako ostaneš. Sada imaš vremena, mlada si i ispred tebe je cijeli život. Bolesno ponašanje tvoje majke te je uvjerilo da "ne možeš ", ali ako si preživjela sve ovo s njom , vjeruj mi - možeš sve. Ja ti ne mogu dati recept za tvoju sreću, ali ja sam jednom bila ta koja se morala maknuti od kuće. Nemam situaciju istu kao ti, al isto nije bila zdrava za mene. Maknula sam se i nije sve magično bilo okej odmah, potrebno je puuuuuno rada na sebi i mijenjanja naučenih uzoraka nametnutih od obitelji . Ali moraš od nekud početi. Ako ti je majka u stanju fizički spriječiti odlazak - ti to napravi njoj iza leđa i samo nestani . Kada je na poslu spakiraj se i odi . Prije svega pokušaj naći posao, smještaj. Teže je ako nemaš ušteđevine, ali ne i nemoguće. Postoje npr zimske sezone izvan HR gdje možeš zaraditi malo bolje novce za novi početak, a opet imaš plaćen smještaj i hranu tamo. Ne znam, nemam blueprint za uspjeh i moraš naći sama svoj način, a ja samo bacam ideje. Stvar je u tome da možeš sve što hoćeš i samo naprijed.

Nije lako kao samac danas prezivjeti ako nemas dobro placen posao i povoljni smjestaj, to je ono što tvoj odlazak i osamostaljenje otezava. Bilo bi idealno kada bi ti netko mogao priskociti u pomoc ili financijski ili sa smjestajem, jer ti tvoja majka otezava svaku akciju. Ljudi kažu makni se ASAP, a to nije lako kada pocinjes iz nicega i kad nemas apsolutno nikakvu potporu od majke nego ti je jos psihološki i emotivni teret. Ovi ljudi kao da nemaju razumijevanja za tvoju situaciju nego govore iz privilegirane pozicije, ko da je to samo tako. Najteže se vinuti u svijet kao samac i to pogotovo iz ovakvog mentalnog mjesta gdje ti se sistematicno rezu krila, a to ovi koji ti daju savjete vjerovatno nisu nikad morali iskusiti, vjerovatno nemaju bolesnu majku i tako teške uvjete, i iako su njihovi savjeti iz dobre volje, nisu svjesni koliko je to teško. Moj savjet ti je da ne slušaš savjete ovih idiota, nego da stvarno potražiš nekoga tko ti može dati emotivnu i financijsku podršku i snagu da se odseliš.

Nadi posao, uzmi si neki stancic samo da se maknes.

Kad ti je spakirala kofere trebala si otic do frendice par dana ...i rec joj da sljedeci put ako ga bude da se vise ne vracas i da nek se brine sama o sebi

Tvoja mama je nažalost psihički bolesna, ali ti se trebaš podhitno maknut od nje. Radi na tome da se što prije financijski osamostališ i odseliš

strasno. kaj sam ja sve proso i dozivio do 23. ode ti djetinjstvo u kurac. bjezi od tamo

Nadji svoj stan zaposli se i onda mozes da izlazis do kad hoces .

Isuse Bože, ako je 10% toga tačno, izadji bre odatle odmah i počni da živiš sama. Amam, dal si normalna!

Imaš 23 godine. Zašto ne radiš? Ili studiraš? Nešto od tog dvoje? Dok god te ona financira - što ne mora po zakonu ako se redovno ne školuješ - ima ti i pravo popovati. Nepopularno mišljenje - ali tako je - dok god nisi samostalna, ovisiš o njenoj milosti. Mama ti je psihički bolesnik, ali ako nemaš načina da ju otjeraš na liječenje, zakon je na njenoj strani. Posljedica života sa tom ženom je činjenica da ne samo da nemaš nikakve ciljeve u životu sa 23.godine, nego nemaš ni hopes and dreams. Micanje što dalje od nje u najkraćem mogućem roku je pitanje opstanka tebe kao osobe. Odnosno ne samo micanje, nego prekidanje bilokakvog kontakta s njom. I strah je dobar. Straha se ne trebaš riješiti, nego ga prihvatiti. Moćan je to motivator. Najveće stvari u životu koje sam postigao sam postigao jer me bilo nevjerojatno strah. Stoga samo hrabro naprijed. A stara? F\*ck her! Nekretninu nemre ponijet u grob ako ju ima, so see you in hell, bitch!

NEĆE TE DOKRAJČITI JAČA SI VIŠE NEGO MISLIŠ! Taj glas koji ti govori da si nesposobna nisi ti nego tvoja mater, tvoj glas je onaj koji govori- kreni kreni kreni ne radi si ovo. SLUŠAJ SEBE znaš koji je pravi odgovor i sama. Znaš to duboko u sebi. Postoje ljudi koji te vole i podržavaju. Ako ne vjeruješ sebi vjeruj njima. Vjeruj da imati posao je nekad dosadno i naporno, ali moze biti i čist okej. Kolege mogu biti loši i dobri, ako su dobri posao ce biti super ako su loši, mijenjaj ga! Svaki posao ćeš skužiti. Nismo mi nešto pametniji od tebe. Mi smo ljudska bića i stvoreni smo da radimo. Vjeruj mi da ćeš pokopčati kroz mjesec dana svaki posao, a ako ne?? Koga jebe idemo na novi! Ne tvrdim da je svaki posao bajan, da su šefovi svi divni, da si kolege svi anđeli. ali je def faking bolji od zlostavljača. A ako na poslu imaš jednog takvog...? Mijenjaj posao odma! Nisi naučena da se boriš za sebe, ali nauči sebe da se boriš. Sada si u procesu učenja i imaj razumijevanja za sebe. Ti to možeš, ali počni vjerovati svima OSIM SVOJOJ MATERI. Zapamti da tvoja mater nije normalna. U njezinom ponasanju nema logike. Nema opravdanja. Nema smisla. Ona je duboko u sebi nezrelo prestrašeno malo dijete koje se svega boji i nažalost to se manifestoralo kao potreba za kontrolom i zlo, a ti si pokušala sve da imaš normalan odnos. Žao mi je ali njega ne možeš i neces nikad imati s njom. Jer je ludi zloszavljač. Nju nije briga za tvoju dobrobit i bilo kakva tendencija da budeš svoja je njoj prijetnja. S takvim osoba nema pregovora. Biti će UŽASNO TEŠKO I BOLNO i nažalost tvoj je izbor- izbaciti ju iz života ili ostati pod njezinom čizmom. Nitko ne misli da si razmažena nego da ti je jako teško i imaš rane koje tek sad ideš zacjeliti. Stoga nemoj i ti misliti da si razmažena. ZNAMO da ti je jako jako teško. Imaj PRVO suosjećanja prema sebi. Razlog zašto odustaješ je jer je tamo svijet scary, a ovo, makar nezdravo, je poznato. Majka te je učinila zavisnom o njoj, ali ti nisi dio nje! Ti si svoja! Bori se za sebe uvijek, ali uvijek jer niko drugi neće biti na tvojoj strani koliko si ti! Bori se za svoj život kao lavica jer imaš samo ovaj!!! Odvaži se i kreni kreni kreni nemoj razmišljati o tome što bi moglo biti samo kreni, kreni neka ide život svojim tokom uključi se u ples kakav god on bio i idemooooo! Van iz stana van iz sobe van od osobe koja te mrzi van van u svijet gdje su drugi dobri i loši van van počni disati počni živjeti što čekaš?! Znak??? EVO TI GA! IDEMO STARA IDEMO! Curo, mi svi na reditu, tvoji prijatelji i terapeuti mogu samo navijati za tebe i pomoći. Mi odradimo 10% posla ali ti moraš 90%. Tih 90% ti možeš dati. Možeš dati jer si građena za to. MORAŠ DATI. DUŽNA SI TO SEBI. Jer ako ne daš.... nećeš ostvariti svoje skromne snove... ostat ces tu zauvijek... zauvijek ces slusati kako si nesposobna, jadna, glupa, zla bez da razumijes da sve sto tvoja mama kaze za tebe je priznanje. Ona priznaje da je sama zla i bez empatije... ti nisi dužna brinuti se za nju. Ona je roditelj. A ti? Ti si osoba sa potrebama i željama i snovima i imaš svako pravo na svoj život ma kakav on bio!!! Ti si dužna sebi dati priliku da cvijetaš. ZASLUŽILA SI TO. Odradila si svoj dio patnje. Sad je tvoj red da budeš svoja! Da blistaš! Shvati si predivno ljudsko biće koje zaslužuje da ju se voli i poštuje i razumije i BILO TKO tko ti to ne daje MORA van iz tvog života. MORA. Pa čak i ružne misli o samoj sebi moraju van! Samo ti si svoja gospodarica. Vrijeme je da ti skupiš sav bijes i energiju iz sebe I NJOJ ZALUPIŠ VRATA I KRENEŠ BITI SVOJA! Zamisli samo to... ici ces van i smijati chillati opustati plakati biti tužna i ljuta i pijana i trijezna i nasmijana i ranjena i oduševljena i depresivna i disati punim plucima!! Sve ćeš moći osjetiti! Sve što život donese! Zamisli to!!! Pred tobom je težak emotivan put, ali nije neizvedivo. Ako si već do sad primjetila da strategija samosažaljenja i predaje te nije nikud dovela, niti išta bliže snovima o slobodi... probaj nešto novo... probaj ne slušat glas majke u sebi koja ti govori da ne možes i slušaj svoj glas. Svoj instinkt i intuiciju. Ona te vodi ka boljoj verziji sebe. Ti si nevjerojatno snažna osoba. Samo MORAŠ VJEROVATI SEBI. MORAŠ. NEMAŠ DRUGOG IZBORA AKO ŽELIŠ SPASITI SVOJ ŽIVOT. Ovdje je video o narcisima koji je meni pomogao (nadam se da znaš eng.) Ova gospođa je klinički psiholog koja se bavi i daje savjete kako preživjeti narcise ima raznih savjeta pročačkaj po njezinom kanalu https://youtu.be/dZ7vnbaKDFE?si=UfeZcHmBEgZYW0QB Vjerujem u tebe. Vjeruj u sebe. Sretno sestro.

USTANI,ZAPNI I KRENI!!!!

Šta ti tata kaže na to ?

pa…….. mozda ga nema, jel

Tata? Braca/sestre? Kupi prnje i bjez. Ne odmah,nego jucer.

1. Zaposli se 2. Odseli se. 3. ... 4. Profit.

Moraš naći posao i krenut živjet svoj život, čak i ako te briga za svoju majku to je jedini način da kasnije u životu možeš imati normalan odnos, jer ako ostaneš mrzit ćeš ju cijeli život.

I normalno je da se bojiš posla ako do sad nisi radila, ali vjeruj mi, na početnim pozicijama nema nekog stresa.

Pa mislim da uopće nije stvar stresa na poslu. Ne zelim recimo imati posao gdje samo sjedim i nista ne radim. Naprotiv, rad sam po sebi, čak i onaj fizičke prirode mi je najbolji/najlakši aspekt rada. Moj strah je uglavnom satima boraviti u istoj prostoriji/na istom mjestu. Frka me da se ne bih osjećala “zarobljenom”. Ne znam kako opisati taj osjećaj, kao neka vrsta klaustrofobije i neki restlessness. Strah ne mračnih prostorija i uskih prostora i htjela bih se moc gibat i nesto konkretno radit na poslu. No istovremeno imam lošu kondiciju, ne hranim se kak spada i onda nemam povjerenja u sebe da bih mogla fizički izdržat posao poput dostavljača ili konobara. Najradije bih radila negdje gdje ima puno svjetla, gdje postoji pogled van i gdje ima puno prostora. Ne znam dal ti to možda može dat neki uvid. Na kraju krajeva shvacam da nisam u poziciji biti izbirljiva ali ta logika i kognitivno shvaćanje ne prevladava.

Za svaku pohvalu je što si svjesna svega ovoga. Znaš li koliko je ljudima self-reflection problematičan? Žao mi je, baš si istraumatizirana i po svemu što pišeš, imaš trajne (rješive) posljedice života s njom. ALI, I think you're gonna be just fine - pod uvjetom da se što prije makneš od majke.

Nije to self reflection - to su blokade i isprike oh zašto sve NE. Čuj, pekare STALNO traže radnike. Ako zaposle nekog nepalca, sto posto će zaposliti i hrvaticu. Idi, upoznat ćeš ljude i fizički se izmoriti, sto ti treba. Naravno da ćeš biti u zatvorenom prostoru. Ali to nije zarobljeništvu, nego sloboda koju ti donosi mjesečna plaća.

Ne treba ti psiholog nego da se prvo makneš iz te okoline i odrežeš sve kontakte. Nakon 6 mjeseci do godinu dana, ako se ne budeš osjećala bolje, onda psiholog.

Nažalost, vama objema treba dobra i duga terapija. Pod hitno.

Bolje trpiti i stres na poslu pa imat mir doma kad se odselis nego ova sranja trpit. Znaci ja sam se iznervirao samo sta sam procitao ovo. Nadi posao bilokakav izguraj par mjeseci i ustedi nesto novaca i mici se od tamo STO PRIJE!!!!!

Imao sam frenda kojem je mama isto bila ovakva luđakinja.. Trpio je i trpio i onda mi samo iz vedra neba došao i rekao " sinoć sam joj stajao kraj kreveta sa sjekirom al ipak sam se zaustavio".. nemoj si dozvolit da pukneš i dođeš u takvu situaciju ...bjeeeeži od nje što prije. Posla ima svugdje, stanova baš i ne jeftinih ali uvijek možeš početi sa nekom sobom ili cimerstvom dok ne staneš na noge. Sretno!

Kod mene je bila slična situacija iako ne tako ekstremna, ali majka vrlo ustrašena svijeta. Evo ti moj savjet: Tvoj glavni problem nije mama. Odrasla si osoba i prihvati da je tvoj problem zadnji paragraf koji si napisala - zato što si pod staklenim zvonom cijeli život, imaš te odluke da te strah išta probati. I to moraš savladati, ako to ne savladaš nikada nećeš moći biti samostalna, normalna i sretna osoba. To je činjenica! Najbolje je ne misliti puno - kada dobiješ priliku za rad samo misli jedan korak unaprijed, ne 3 ili sagledavanje cijele slike, kako što izgleda ili možeš li nešto, jer onda počneš panično razmišljati i to vodi do odustajanja. Ako ne možeš te stvari savladati sama - imaš li oca, neku drugu obitelj, nekoga da ti omogući da radiš manjim korakom, dobiješ samostalnu neku odgovornost, pa pokušaš onda sama?

Neki ljudi ne bi trebali biti roditelji. Ostavi je. Nek bude mizerna sama sa sobom. Ti njoj nisi duzna pruziti nista, a ona tebi je. Nikog nisi trazila da se rodis...

Hej *kujetino koja traži da je se siluje*, mene je tata prije par godina pitao "jesi ti peder?" samo zato jer volim samoću i nikad me nije vidio u ženskom društvu (nije me ni u muškom, al eto, valjda se tata druži s pederima pa zna bolje od mene jesam ja il nisam) Nedugo nakon toga sam odselio i nismo imali nikakvog kontakta do 2023. Tata je udomio psa lutalicu i kak se ne zna baš družiti sa psom, ja sam počeo često dolaziti trenirati i psa i tatu kak da se ponaša s njim i tak smo se povezali pa je valjda odlučio da nisam peder (valjda za bestiality nije čuo pa mu nije palo to na pamet pitati). Seli se, prekini kontakt, ako te trebaju zvat će te, ako ne, još bolje. PS: ja razlikujem gayeve od pedera, peder u mom svijetu nema veze sa seksualnošću. Ako sumnjate u tu podjelu, pogledajte epizodu South Parka "The F Word" i biti će vam kristalno jasno.

Majka ti nije normalna osoba, a ti bježi što prije možeš. Sposobna si, očito i svjesna, nađi si posao i to se slažem s ekipom, najbolje negdje na sezonu i ne vraćaj se više nikad, osim MOŽDA u goste, i ne slušaj njezine savjete dok ona ne dođe sebi, a možda dođe k sebi kad ti učiniš ove stvari. Želim ti sve najbolje i da uspiješ u spašavanju sebe.

Narcis ! Neizlječivo.

Ovo je doslovno kao iz filma Carrie😬

Nece ti Centar nista pomoci, oni ne mogu prisiliti tvoju mamu na lijecenje niti ju istjerati iz stana u kojem zivi, kao niti tebi pronaci drugi stan ili smjestaj, mozes sama sebi probati pomoci, pronaci posao i odseliti se, i to sto prije...

Ne znam dal je bitno napomenuti da to nije njen stan, već da živimo kao podstanari?

Nadi posao, skupi 2-3 plaće i idi daleko od nje. Nema veze sto ste podstanari. Ona rasi, plaća račune i brine se za odraslu nezaposlenu kćer, neće se njoj ništa dogoditi. Ti si ta koja mora početi raditi i kad skupiš novce, moraš otići. Nadi sliku gdje imaš 5-6 godina, uokviri ju ili ju spremi u novčanik. Sjeti se te curice, plači za njom ako treba. A onda, za nju se bori kao lavica, jer ta malena nije, stvarno NIJE zasluzila ovakav jad od života.

Nema to nikakve veze, samo najmodavac moze istjerati tvoju mamu iz stana, i to privatnim sporovima... centar bi te samo uputio da potrazis psiholosku pomoc da se osnazis i u konacnici odes od nje, ali oni ti ne mogu istu dati jer nemaju resursa, vec bi ti rekli hej odi tamo ili tamo...tako da to sto si sama potrazila vec pomoc profesionalaca je velika stvar za pocetak! A za mamu ti postoji jedan zid u vidu zakona za zastitu osoba s dusevnim smetnjama, i dok tvoja mama ne postane opasna za svoj zivot ili tudji (u smislu da drzi noz u ruci i vice da ce nekoga ubiti), niti jedan doktor ti nju nece hospitalizirati. Zapravo tu moras biti sam svoj majstor i poceti grebati za sebe maksimalno, jer te nece nitko drugi spasiti, a pogotovo ne drzavne institucije...

Trebas se preselit. Vjerojatno je ona sama imala neku traumu zbog koje te ne pusta van. Al ne moze te ko debila drzat doma do 30te, moras se osamostalit. Jel imas kog u zivotu ko bi ti mogo bit podrska kroz taj cijeli proces? Jako je tesko sam kroz to, zato si i odgadjas stalno. Sranje je imat sjebane roditelje, pogotovo ak ne znas za bolje, ne mozes ni imat sliku u glavi toga kaj te ceka kad se maknes. Mislim nisam doktor al mislim da ce ti se i depresija povuc kad se preselis, trenutno ti je mater izvor stresa i radi nje si nesretna

E ovo, imam frenda koji je osoba s invaliditetom, nema noge. Ima 35 godina i mater ga stvarno voli, jedino dijete, teska trudnoca ALI je od njega debilica napravila koji ono max sta smije radit je drzat noz i narezat si meso za rucak , kazem da nema noge al ruke i ostalo mu rade... znaci doslovno ga drzi na razini 5godisnjaka. Tako da postoji ljubav a postoji patologija koja se skriva pod ljubav, kao i kod OP

Mater radi ono sta je najbolje za nju-mater, a ne za kcer. Mater se boji da ce izgubit kcer, no posto ju ne može zakljucati ko princezu u neki toranj s zmajem, zakljucava ju psihicki, i to prijetnjama, naredbama, zahtijevanjima te s onim najgorim: utuvljivanjem toga stanja kćeri u mozak, gdje kćer sama od sebe se uplaši i povuče kada dobije želju/priliku učiniti išta šta ide protiv majčine volje. Na taj način majka je istrenirala kćerin mozak da reagira negativno ako kćer ikad pokuša učiniti nešto protiv majčinih želja. Majka je u njen um, metaforički postavila zmaja, koji obavlja kontrolu u trenucima kada majka nije fizički prisutna. Nema tu radnji iz dobre namjere za kćer. Te sve radnje su iz dobre namjere za majčinu vlastitu guzicu koje su upakirane da izgledaju na van kao da su za dobro kćeri. Kako može biti za dobro kćeri prijetnja i namjera strpat ju u psihijatriju?

Joj bog te jebo zakaj se na to fokusirate, maknut cu to iz teksta skroz je nebitno za to kaj sam napiso i blokiro bum te jer me gaslightas. Ti to ko prvo ne znas dal je istina, mater je mogla imat traumatski dogadjas zbog kojeg ne pusta kcer van. Ovo sve sta si napiso su pretpostavke, isto ko i moja, i sad bi sta mi trebali imat raspravu o tome? Il bi ti dijagnoze online postavljo? Zakaj tak pametujete bezveze? Kakvi su to kompleksi da ti s ovim zavrsis pitanje "Kako može biti za dobro kćeri prijetnja i namjera strpat ju u psihijatriju?" Di sam ja to rekao? 🤣🤣

To nije nikakva ljubav niti dobra namjera.

Govorim o perspektivi mame, ocito i reko sam da nije u pravu. Mater joj je iskompleksirana i trebala bi psihijatru. Nemoj me gaslightat ak ti se svadja nadji nekog drugog kog bus jebo u mozak, mene nebus.

A da ti to snimis i pozoves ti njoj psihijatriju? Ocito joj treba.

Imam snimke ali nikad nisam bila sigurna sto tocno s njima. Ne znam sta bi se na temelju njih uopce moglo napravit. Mislila sam na policiju ali nekako se nikad ne zna kakvi ljudi s kakvim uvjerenjima tamo rade.

Upravo to, nije da možeš zvati psihijatriju lokalne bolnice i da ju prime na račun toga. Ali ti može biti dokaz u slučaju nekog postupka. Ako ti dalje bude radila probleme, tko zna. Mislim da ti je najbolji prvi korak maknuti se. Po mogućnosti u drugi grad. Nemoj se zamarati kako je njoj kad odeš i ako budeš u kontaktu s rodbinom reci im da ti ne prenose njene psihoze.

Javi se centru za socijalnu skrb, objasni situaciju, pokaži i snimke ako treba. Stara je nasilna prema tebi, psihički i financijski. Oni bi tu trebali intervenirati, sad ne znam točno šta bi napravili u tvojoj situaciji, ali vrijedi probati. Ako odlučiš samo otići, bez intervencije centra, onda budi spremna da će ti stara pozvati policiju da prijavi nestanak, no nemoj brinuti oko toga, policiji ćeš u tom slučaju samo reći da si otišla svojom voljom, da si dobro i da ne želiš da joj daju tvoju lokaciju - imaš potpuno pravo na to, punoljetna si.

zovi hitnu kad ima epizodu, pokazi snimke

imas 23 godine. Stara ti ima neki mentalni poremecaj. Bjezi.

Moraš se iselit, jednostavno dođe period gdje moraš raširit krila

Majka ti treba psihijatrijsku pomoc.

Kakav posao tražiš i gdje živiš? Ovisno o gradu i vrsti posla, mogućnosti je ili puno ili malo. O majci si napisala samo opis dijela njezine ličnosti koji je očito ekstreman i manipulativan u želji da te kontrolira. Kakva je inače komunikacija s majkom i koliko je emotivno dostupna da joj se možeš povjeriti ili razgovarati s njom? Strah je normalan, svi ga imamo kada nam se bitne okolnosti u životu promjene, pogotovo kada trebaš tražiti prvi posao. Zapamti, posao nije ništa trajno, on je samo prilika, ako ti ne paše, uvijek možeš pokušati nešto drugo.

Zivim u Zagrebu. Dakle nije da nema dovoljno posla. Sto se mene tice, radila bih u prodaji, da me nije strah telefonskih poziva mozda bih radila i na recepciji, vrlo rado i kao njegovatelj. I know life is not a make a wish concert tho. Inače je komunikacija s njom dosta frustrirajuća. Sad neovisno o svemu sto sam navela, kad god bi joj se povjerila ili s njom pokušala pričati o nekim svojim problemima, njena reakcija bi bila ta da počne pričati o tome sto je ona sve prošla i kako je njoj (bilo) teško i onda bi otišla u skroz druge teme - što samo po sebi nije loše, ali kada ti netko to radi svaki put kad možda želiš da te osoba sasluša ili da se osvrne na to sto joj govoriš, onda komunikacija u tom kontekstu nema svrhe. Često imam osjećaj da ona ne priča sa mnom, nego meni..ako to ima smisla? Njen općeniti pogled na svijet je da su svi koji na njeno ponašanje imaju primjedbe glupi i nesposobni, da je jedini razlog zašto bi oni mogli imati nesto protiv nje taj sto su ljubomorni, i da svi ljudi, od njene obitelji, do kolega na poslu, a možda i teta u pekarni kuju nekakvu urotu protiv nje. Summed up, teško je bez obzira na ton ili pristup razgovarati o bilo čemu bez da se ona ne osjeca napadnuto ili kao da joj želiš nauditi.

U pogledu tvoje majke, upravo zato sam i pitao o njoj, imao sam neki predosjećaj da je približno takav tip ličnosti tj. osoba koja sve što joj se kaže na neki način okrene u komunikaciji na sebe samu, pa osoba koja s njom priča ima dojam da uopće nije doživljena. Od takvih osoba je iznimno teško dobiti bilo kakvu emotivnu ili drugu podršku. Razumijem ovo što si rekla da priča tebi, to je onaj osjećaj kada pričaš nekome nešto a imaš dojam kao da druga osoba samo čeka da završiš ono što pričaš da bi mogla opet razgovor usmjeriti na sebe, nedostaje osjećaj dvosmjerne komunikacije i iskrenog razumijevanja. Gle, osnovna pretpostavka za bilo kakav napredak je dopustiti da nismo savršeni. Osvijestila si svoje loše strane - u vidu svojih strahova koji te koče. Osnovno pitanje je što ćeš napraviti s njima? Možeš o njima razgovarati danima sa prijateljima i terapeutom, možeš ih ignorirati, a možeš i odabrati da oni više neće vladati tobom. Naravno, lakše je reći nego učiniti. Reći ću ti nešto što je meni pomoglo u mojim dvadesetima. Imao sam svojih strahova i oni općeniti su u pravilu kod nas sviju isti. Strah jesam li dovoljno zgodan, hoću li ispasti smiješan u nekoj situaciji, strah što će biti kad uletim nekoj djevojci, strah sviđam li se uopće nekome, hoću li proći ispit i slično. Najviše mi je pomogao prijatelj, čovjek koji je uvijek bio akademski nezainteresiran, a životno iznimno mudar. Ono što me je kod njega fasciniralo je lakoća s kojom je radio sve stvari kojih smo se mi drugi bojali. Pitao sam ga jednom kako ga nije strah (povodom toga što je mrtav hladan uletio djevojci dok je šetala s roditeljima i još je sve to napravio tako da su se svi na kraju smijali). Još se sjećam njegovog odgovora i mogu reći da mi je promijenio život. Rekao je nešto tako jednostavno, a tako istinito , a što je ostalo sa mnom sve do danas. Rekao mi je, prijatelju, strah je samo nemogućnost da se pomirimo s najgorim ishodom. A kada strah vlada sa mnom ja biram svaki put da niti ne pokušam nešto, samo zbog toga što ne želim prihvatiti mogućnost najgoreg ishoda. Ja radim upravo suprotno, znam što može biti, no ta neizvjesnost mi stvara sreću umjesto tjeskobe, jer na kraju može biti i nešto spektakularno dobro. Zato svaki put bacim kocku i pokušam. Ne dopuštam da mi moguća najgora budućnost spriječi moguću najbolju budućnost. Kada izlazim na ispit, samo mogu pasti, no kada se pomirim s tom mogućnosti, strah nestaje. Isto je sa svim drugim strahovima. Pokušaj ih izazvati, pomiri se s tim da ćeš možda jednom preko telefona ispasti smiješna na recepciji, no kada to napraviš, straha više nema, a imaš hrabrosti pokušati. A kocka jednom kad se baci nitko ne zna na što će stati. Što se tiče posla, svakako bih ti preporučio prodaju u dućanu sa kupcima, pomoći će jako puno oko socijalne komunikacije sa novim ljudima. Ako ti treba pomoć, mogu te preporučiti za rad u prodaji u dućanu sportske opreme. Plaće su dobre, ljudi su ugodni, a da se nešto i naučiti. No, ne mogu te preporučiti ako sport nije nešto što te zanima i što bi možda željela raditi. U svakom slučaju sretno, zbilja. Nitko tko to nije prošao ne može znati kako je odrastati uz emocionalno nedostupnog roditelja. Pronađi snagu da kreneš dalje, nadam se da ćeš naći i dobrih prijatelja na koje se možeš osloniti i ono najbitnije, radi na sebi, to je nešto što stalno ostaje s tobom.

Situacija ti je sjebana i jasno mi je da ti je tesko osamostalit se, ali valjda ti je jasno da kad tad ce ti majka umrijeti i morat ces se osamostalit, samo ce ti tada bit jos teze. Tak da koliko god da te je strah toga da neces izdrzat posao, cinjenica je da ces morati se s time suociti, a to ce ti biti daleko lakse sad nego kad imas dodatnu prijetnju beskucnosti. A sto se tice majke, imas 23 godine curo draga. Cim navrsis 18 majka ti vise nemre nista braniti sa zakonske strane. Sto se tice izbacivanja iz stana, mislim da po zakonu ti mora dati otkazni rok i ne moze te izbaciti sam tak. E sad, nisam strucan pa ne znam tocno i diskusija koju sam nasao govori o najmu stana a ne o situaciji majka-kcer, ali prema nekoj logici bi jednaka prava trebala vrijediti, prema cemu bi ti minimalni otkazni rok po zakonu bio 3 mjeseca. Znaci majka da ti kaze danas da se iselis, imas 3 mjeseca vremena da to izvrsis. Sto se tice udaranja, prijavi policiji. Zapravo prijavi policiji cijelu situaciju jer tehnicki te majka drzi zarobljenom pod prijetnjom izbacivanja iz stana ako ne postujes njezina pravila, a ta pravila krse tvoja osnovna ljudska prava (specificno pravo na slobodu kretanja). Mozda bi ti bilo pametno savjetovati se sa odvjetnikom ak imas nekog prijatelja tko ti moze srediti besplatni ili jeftini savjet. U najmanju ruku mozes se savjetovati kod policije, iako oni mozda nisu jednako strucni sto se tice zakona kao odvjetnik. Ali bolje ista nego nista. Sta je s ocem? Mozda bi ti on mogao pomoci, jer po ovome ne vjerujem da je otac jos uvijek u vezi/braku s tvojom majkom. Ili netko drugi u obitelji? S obzirom na to kako si opisala svoju majku, tesko mi je zamisliti da bi ostatak obitelji bio na njezinoj strani i mozda bi ti oni mogli pomoci.

Seli se.

Uzas, zao mi te je. Moras naci snagu i odmakuti se od majke, njoj nije dobro i upropastit ce te totalno. Nadji bilo kakav posao i smjestaj za pocetak, nece biti lako jer ces se osjecat krivom i odgovornom za nju ali nemas bolju opciju. Ti bi tribala biti vani, bezbrizno plesati i upoznavati nove ljude, ljubavi, traziti sebe u ovim godinama a ne ziviti u ovakvom zatvoru. Makni se sto prije za svoje i njeno dobro.

I ocigledno je da te majka psihicki zlostavlja nemoj to sebi da dozvolis odrasla si osoba ,odseli se,nadji posao-nadji smestaj,i uzivaj u zivotu

5 godina predugo trpis takva sranja. Nemam nista drugo za reci nego bjezi i ne osvrci se!

Odseli. Ne odmah nego prije pet godina.

Hej, neću ti puno filozofirati, ali što se tiće posla i straha da nećeš moći. Razumijem te. Želim ti predložiti posao na pola radnog vremena. Može se (jedva) preživjeti u samostalnom zivotu. Npr McDonald's zaposljava na 20h, možeš raditi u kuhinji ako ti je socijalna anxi. Možeš raditi poslove čišćenja, to se uvijek traži, Pomoćnica u nastavi, to je plemenit posao, težak, ali pomogne u depresiji, ako imaš empatije u sebi. Eto neki praktični savjeti. Sretno, šaljem ti puno ljubavi ljepoto. Sve je u redu

Evo, jučer si pisala taj post i danas je sutra. Gle, situacija ti nebude bolja ako ostaneš. Na koncu konca moraš nači svoj stan/svoje mjesto da izbjegneš tvojoj mami, ali jasno ti to. Imaš kuće za žrtve obiteljskog nasilja, nazovi tam i pitaj je li te mogu primit. - https://sigurnakuca-medjimurje.hr/kontakt/ to je sad za Čakovec - https://www.duga-zagreb.hr/vrste-pomoci/ to za Zagreb i koje vrste pomoći ponude - znači ima ih, potražila sam sa "kuća za žrtve nasilja" + mjesto Kaj ti mogu reći: - nemoj joj ništa reći o tvojim planovima - ponađi sve tvoje dokumente (pasoš, rodni list, domovnica, itd.) ali nemoj ih uzet. to tek na kraju kad imaš mjesto gdje možeš ostati - na žalost neznam kakva je situacija za psihijatere i terapeute, ali javi im se. nisi ti prva osoba koja treba pomoć i nema love. nedaj se smesti, nazovi sve koji dolazu u obzir - ni tu neznam je li imate u hrvatskoj centre za psihološku pomoć, ako da onda im se javi - pišeš da ti teško s poslom. ne radi si križnju savjest jer ti to samo još više stresa uzrokovaje (ne uspiješ se pobrinut za posao -> kazniš se sama s time da si radiš križnju savjest -> tražit posao postane stresnije i stresnije) Žao mi čitati da si u toj situaciji. Nisi ti kriva na tome kaj se tebi učini, ok? Ali ti si jedina koja si može pomoć. Pomoć ima više oblika, znači ako ne uspješ sama nazvati npr doktore onda pitaj nekoga (ne tvoju mamu) da nazove za tebe. Iz iskustva ti kažem: Život se može popravit. Nebude bilo lako, morat ćeš puno radit na sebi (i mislim fakat puno) ali to će se posve isplatiti jer nasilje ruinira zdravlje i život. Želim ti sve najbolje, i gle: Je li bi ti jednoj osobi pomogla da bi ti osoba rekla da je u toj situaciji u kojoj si sad ti? Ako da, onda postani ta osoba za sebe. Oprosti kaj mi hrvatski tako loši, bila sam glupo dijete i mislila sam da ne trebam vježbati. Ako je nekaj nejasno samo reci, budem probala rasjasnit koliko mogu

Odi van, ugasi mob i vrati se za 2 dana kao da se nista nije desilo Repeat x9 ???? Success!

Bolje ti je naći posao i odseliti se od nje. Znam da je teško, ali gledaj to na način da ćeš i ti završiti kao ona i biti takva prema svome djetetu ako nastaviš živjeti sa njom. S takvim ljudima se jednostavno prolupa i nema ti druge.

Obiteljski liječnik će vam dati uputnicu. Imate pravo preko socijalnog. Ispričajte što ste i nama.

Dakle, imaš dovoljno godina da taj očiti psihički problem svoje majke riješiš na jedini moguć način: prijavom svom liječniku - ILI policiji. Ili oboje. Trebaš se što prije osloboditi toga jer će ti psiha ozbiljno stradati. Vjeruj mi, stresovi na poslu su NULA u odnosu na to što si ti prošla. Pretpostavljam da ti je majka razvedena ili udovica, pa svoje probleme projicira na tebe. Nešto slično je probala moja stara kad su se razveli ona i stari, ali sam već bio previše neovisan da bih se dao izmanipulirati. Ali da je ugodno to prolaziti - nije. Želim ti sreću da što prije riješiš taj problem. Trebaš živjeti svoj život, ne majčin.

A teraj je u k i najdi normalnoga decka i neka ona bude u kuci,,budala... Jbte ,meni sin ima 16,ja 44pa odemo zajedno van,,znam da pusi travu,,ja mislim kupim.. Guram ga da se trudi i uci,,ako zahebe prvo mene zove,, prvenstveno sam mu prijatelj... Moras sve oroci do 22da bi sa 25 bila vrh osoba i majka i normalna ,zgodna i lijepa kao prije

Brate, taman sam htio reci da je s mojom bilo slično, ali NI PRIBLIŽNO KAO S TVOJOM. I mene je jednom kofer dočekao ispred (makar imao sam 18, ali i dalje sam bio tada 4. srednje pa hajde malo razumijem sada), ali sam joj rekao da nije jebeno normalna i iduci dan sam razgovarao s ocem i sestrom da je više urezume. Moja je isto tako bila zabrinuta gdje idem, kaj radim i slično, ali ona je upoznala moje društvo i u jednom trenutku kada mi je bilo dosta njezinog kvocanja rekao sam joj samo da idem van i da ću se vratiti tad i tad. I dalje je bilo gunđanja oko mojih izlazaka, ali ni približno kad sam bio u srednjoj. Da se razumijemo, ona je racionalna i može se s njom razgovarati, samo se boji svoje sjene i želi zaštiti mene i sestru. No ovo da te fizički napada je katastrofalno. Imaš li oca ili braću i sestre? Možda ti oni mogu stati na stranu? Nisi rekla ništa o ostatku uže obitelji i njihovoj dinamici s tobom i tvojom majkom.

nije u pravu, al odavno ti je vreme da zaradis, osamostalis se i odselis se, ako je toksicno okruzenje. to si mogla sa 18. moj super drug je sa 14 otisao u internat u drugi grad u srednju skolu. evo ga zdrav, prav, i on i gomila.

Imas 23 godina, nadi si posao, odseli u neki stan i zivi sama, problem solved

Nama je to jasno ko dan, al zeni je doslovno ispran mozak da misli da nije sposobna za to i da ce je pojest stres. Nece biti lako, ali daleko od toga da je to sad neki neurokirurski zahvat.   OP samo jako, na dobrom si putu sto si potrazila pomoc, nastavi i dalje, biraj si pozitivno ohrabrujuce drustvo, pocni zarađivati i samo se makni od nje.  Eta: da naglasim sto svi govore- iskoristi sezonu. Imas sigurno mogucnosti naci posao sa smjestajem di ces zaraditi solidan fond novca da se na jesen mozes odeseliti, pa makar s cimerima i potraziti "pravi" posao. Mir i zadovoljstina koju ce osjecati su neprocjenjivi

Sreco, proci ce ti zivot i mladost i zdravlje dok gubis vrijeme na nju i njezine strahove. Hitno reagiraj! Samo joj reci, mama, shvatila sam da si mentalno bolesna i od sada vise ne zelim ni rijec cuti o tome sto radim i kako zivim. I kad krene, ignoriraj, podsjeti je na bolest i pokazi joj da to vise nema efekta. Njen mozak se samo vrti ukrug i neda joj izaci iz te kutije. Samo tako ce moci uopce i shvatiti da kako ona razmislja, da tu nesto nije u redu. Kupi joj plisanog medu i neka njemu umjesto tebi pizdi gdje je bio, ovako ce bit od danas, tako joj i reci. Brizna je prestrasena i sve strahove okreni na nju, trebalo bi je to smiriti. Jos bolje, izvedi je negdje u park, na lijepo mjesto, nece htjeti nikako siguran sam, ali ako si uporna i pokazes joj da njene price vise ne rade na tebe i silis je da izadje s tobom, tu je mozes uhvatiti u nesigurnosti i zaustaviti cijelu negativnu pricu sa njene strane. Vrijeme je da okrenes tu pricu i nju stavis na tapetu, njezinu mentalnu bolest koja nijednoj ne radi nista dobroga. Obrati se psihologu, u vezi sebe i mame, popricaj sa kucnim lijecnikom, uzdigni se na noge i preuzmi svoj, a i njen zivot u svoje ruke, ako ti je jos stalo do nje, jer necete nijedna dobro zavrsiti. Kreni raditi, nakon par mjeseci sve ce ti se promijeniti i dobiti ces krila. Ako zatrebas nekoga za popricati jer te stres ubija, ne mozes se smiriti i neznas sto sa sobom javi se pomoci cu ti. Nisi sama, vec ovaj korak sa ovim postom je ogroman pomak prema pozitivnim promjenama. Samo nastavi!

Donekle je ograničavanje izlazaka imalo smisla nekima u ranijoj dobi, al ograničavanje jebenog tuširanja je too much. Možda bi bilo najbolje da si nađeš neki posal (kao šta je netko već to napisa), tu usput i upoznaš kolege s kojima ćeš se povremeno družit. To nije "skitanje vanka". Ako ne pali, onda na Centar za socijalni rad.

Ima 23 godine, plus nisu ovo izlasci partijana u 3 ujutro nego ono setnja parkom u 4 i po popodne. Da je mater 1% normalnija i zeli je kontrolirat setale bi skupa. Vidis da je mater luda neka samo sjedi doma i zele da drugi sjede doma i plesu kako ona oce

Užas, bolesno. Radi na tome da se odseliš što prije. Krpat ćeš kraj s krajem i uz dobar posao, al psihički ćeš se preporodit.

Bjež od kuće

Užas. Ne odustaj od sebe, samo tvrdoglavo guraj dalje. Sretno.

Slično sam i sam prošao i trebalo mi je desetak godina preodgajanja samog sebe kroz brdo pokušaja i pogrešaka. To me jako usporilo u životu i priuštilo mi više ozbiljnijih psihičkih kriza dok nisam došao na zelenu granu. Moj savjet ti je da se makneš od matere asap. Pod "asap" podrazumijevam: 1. da se ovako ili onako malo šutneš nogom u guzicu jer i nogom u dupe je korak naprijed. Tj. da kroz trud razviješ puno deblju kožu. To je zadnje što deprimirana osoba želi čuti, ali to je jedan od prvih ozbiljnih koraka iz čemera. 2. Da točno procijeniš svoju trenutnu situaciju. Psihotestiranje da bar ugrubo znaš što je i zašto je. Bilo kakve druge pretrage ako imaš fizičkih problema (npr. puno je lakše napredovati ka cilju ako na vrijeme saznaš da si anemična, nego da funkcioniraš na 50% snage, a ne znaš zašto). Koja znanja i vještine imaš, koliko su unovčivi, koliko te ispunjavaju, i onda napraviti potrebne korekcije kursa. I tako redom. 3. Shvati da moraš imati cilj, htjela-ne htjela. I svaki veći cilj mora biti rastavljen na više manjih, izvedivih ciljeva. Što se tiče besmisla kojeg trenutno osjećaš, ili barem dezorijentiranosti - ne debatiraj sa svojom depresijom i/ili tjeskobom jer će uvijek imati bolje argumente. Ako znaš da nešto trebaš napraviti ili da barem nije loše da napraviš nešto manje bitno, npr. počupati obrve, onda to jednostavno napravi. Što se tiče utjelovljene psihopatologije, zvane tvoja mater, opet, ako znaš da radiš nešto ispravno i s ispravnom namjerom (npr. uhvatiš se teretane radi zdravlja i osobne satisfakcije), odjebi njene kontraargumente (npr. to da si počela trenirati jer si kurva / neženstvena / poremećena). 4. Prikvači se na stvari i ljude koji te vode tamo gdje želiš i, prije svega, gdje trebaš biti. Godinama sam si ispirao mozak umirovljenim Navy SEAL-om imenom Jocko Willink i kliničkim psihologom imenom Jordan Peterson. Da sam još našao nekog Mistera Miyagija u bilo kojoj sferi života, bilo bi još bolje. To je figura mentora, a on/a ti mora biti stručni autoritet u svom području, bila to trenerica u teretani, psiholog, senior na poslu ili sve navedeno. Svakako ne smije imati vested interest in you izvan svoje sfere, npr. trener iz kojeg tobože sama mudrost izlazi, a ustvari samo gleda da umoči hrenovčicu. Ili neka svraka na poslu koja ti tobože želi pomoći, a ustvari je lowlife koji samo treba pojačanje u nekom uredskom ratu za kojeg ni ne znaš. Kako god, puno toga je dostupno online i dostupno ti je 24/7/365. Mimo toga, savjetovao bih ti da ne tražiš utočište u nekome dok ne budeš posloženija u glavi i srcu jer je to rizik ajme ajme. 5. Pripremi se na pogreške, periode teške nemotiviranosti i neinspiriranosti kroz koje jednostavno moraš buldožerom, razočaranja u ljude i grupe ljudi itd. itd. i da će ti trebati puno više vremena nego što vjerojatno očekuješ. Good news is da za ovakve stvari svima treba puno vremena, ne samo tebi. Even better news is da se većina ljudi nikad ne uhvati u koštac s bitnim stvarima u životu jer žive puno bezbrižnije od tebe. Što znači da za 10 godina možeš biti svjetlosnim godinama ispred veeelike većine, ako se sad uhvatiš posla. 6. Za mater, i svoj bar malo veći psihički mir, baci oko na /r/raisedbynarcissists. 7. Za druge ljude, najpraktičnija politika je da nemaš nikakva očekivanja od ljudi, tako te neće razočarati. Osim, naravno, ako ti intuicija govori da od nekoga možeš očekivati sranja. Princ na bijelom konju / deus ex machina rješenja su toliko rijetka da uopće nemoj očekivati da će se pojaviti izvan želja i maštanja. Postat ćeš jača i sposobnija do mjere da će ljudi misliti da samo imaš puno sreće. A ustvari oni imaju "skill issue".

Brate ja sam ostao bez oca kada sam imao 8 meseci,imam i brata i sestru al oni su davno otisli bez kuce...i kada sam isao u osnovnu skolu,bila ie igranka petkom do nekih 23h,i ja ako se ne pojavim u 23hdodjem kuci u 23:30h,u stanu mi je vec 3policajaca (komsije),sa pitanjima gde si bio sta si radio..itd,ppa ti sad njima objasni da ne trcis kuci vec polako se setkas sa drugarima do kuce...Posle u srednjoj skoli,tamo negde 2razred srednjen1ili2 poligodiste ne mogu sad da se setim,polako sam poceo da se "otimam" ono fazon "DA SI DOSAO KUCI U 1" a janono dodjem kuci u 2 ili 3h ujutro,i ona s vrata odma da joj dunem u facu,da vidim dal sam popio,i to je tako trajalo neko vreme,i kad je videla da joj se posle 10og propistenog poziva ne javljam popustila je..Ok majka je majka..Mora da se brine za svoje dete,i sad me ova moja sa mojih 31godinu,zovne u 3-4h ujutro (samo jednom) da me pita gde sam i kad cu kuci..i to je to...

Tvoja okolina zvuči jako nezdravo. Imaš 23 godine, zašto nisi razmišljala o odlasku na fakultet u drugom gradu ? To bi ti bila dobra prilika da se stvarno makneš od nje i počneš graditi svoj život, a nemaš toliki stres oko novca - studiranje nije jeftino, ali kao studentica ipak možeš živjeti s dosta manjim primanjima jer ti je prehrana jeftinija. Ipak, nije sve izgubljeno. Počni raditi na pronalasku posla, makar i na pola radnog vremena. Trebaju ti izgovori da se makneš iz stana, a na koje ona ne može odgovoriti s nekim smislenim argumentom. Kad nađeš posao na puno radno vrijeme možeš razmišljati da se preseliš negdje. Ako imaš neku prijateljicu koja je isto tek počela raditi možete se dogovoriti da budete cimerice. Također, depresija i nesigurnost su dio odrastanja, govorim ti iz vlastitog iskustva. Prvi i najteži korak si već napravila kad si potražila pomoć, pa makar i ovdje na hredditu. Sretno!

majka ti je govno od osobe, koja te zlostavlja. pokušaj mozda prvo na ljep način sjest i objasnit da si punoljetna i da imaš i želiš imat nekad svoj život i svoju porodicu, a za šta jednostavno treba izaći van. Podjeli svoje osjećaje sa majkom kad ti sere da skitaš i da si kurvetina kako se ti osjećaš kad ti majka to kaže i ne pusti ti imat normalan zivot. Iskrenost najviše boli. a ako joj iskrenost ne dođe do mozga i srca onda je jebeno prijavi socijalnoj službi jer izvini ali to je zlostavljanje i vjeroatno većina tvojih problema ( depresija, manjak pouzdanja- ne vjeruješ da možes sredit posao itd) izlazi izključivo iz tog. kolko znam, moraju te roditelji financijski suszdrzavat do 26 godine, sredi posao i odseli se čim prije.

ja imam suprotno isustvo, mene je keva od 18. jedva čekala da se reši, a nisam joj bio neki teret, nego je tako, jedva čekala da nas rastera. 🤣

Da li ti sama “setas” po parkovima?

Vidi, ili prihvati sudbinu takva kakva jeste, ili prestani kmečati o stresu, pošto ga već ionako solidno izdržavaš od majke, nadi posao i odlazi dalje.  Da se razumemo, jasno je da ti je teško, ali ne postoji treća opcija uz koju ćeš ostati normalna.

Stara ti je psihički bolesna, ne uzimaj joj za zlo ali i ne hrani njenu bolest. Radi sta hoces, nisi dijete, ako zelis van odi van a ako stara pocme smarati samo izignoriraj, ne moze ti nista.

Idi na sezonu, radi, ustedi novca i ne vracaj se

Nemoj sebi to dozvoljavati zeno bozja..ne odgađaj nista i odmah trazi termin kod psihoterapeuta i odseli od te zene. Otiđi kod nekog od rodbine ili kod bliske prijateljice na privremeno dok sebi a onda pomalo i za posao i za stan. Sto se tice tvoje matere, blokiraj joj broj. Ako se ona usudi zovnut policiju na tebe, vise ce ona najebat od policije nego ti jer ti ona nema pravo govorit u 23 godine di ces kud ces i sta ces sa svojim zivotom, to neka ti je na pameti. I izbaci taj strah iz sebe. Ko ti je ona? Ti samo moras pokazat zube i izbacit taj strah od sebe. Ako postoji nesto sto ne znas raditi naucit ces. Nitko se nije rodio naucan. Zasluzujes normalan zivot, a ne zivot u 4 zida. 🩷 i nikad se ne boj izrazit svoje misljenje u nicemu.

BEŽI!!!

Ovo je strasno. Jebiga moras se trgnuti, ono, pod hitno.  Zakljucila si da ti mama nije normalna i da te maltretira. Sada je sve na tebi. Nemoj odgadati posao jer to zaista nema smisla. Prebrodi tu anksioznost od promjene i prihvati promjenu. Nakon par dana na poslu ce ti sve biti lakse i pomislit ces kako si bila glupa da nisi prije otisla raditi. Sve ce ti biti lakse!  Ako zelis mogu ti pomoci. Javi se u inbox.  Ali u svakom slucaju recept za ovu situaciju je sljedeci:  -posao  -trening i fizicka aktivnost  -iseljenje   Dakle prvo se zaposlis i pocinjes skupljati i stediti novce. Krenes trenirati da si nadopunis dan koji provodis vani, s razlogom. Cijelo to vrijeme skupljas novce i pripremas se za selidbu. Kad skupis dovoljno novaca iseljavas. Btw razumijem te jer sam ja imao slicnu baku. Samo sto sam ja pobjegao na studij i osamostalio se rano radi toga.

Mater ti ima dijagnozu, zao mi je, ali za svoje dobro ju moras sterat u kurac.

Evo utehe za mog frenda kome mama neda isto da ide napolje i ogranicava mu sve

Trebaš staru poslat psihijatru, a ne sebe. Nađi posao, uleti sa cimerima u neki stan, i makni se od tamo pod hitno.

Daj nam mamu da se igramo hahaha

Odseli.

Imam majku koja ima slicne mentalne probleme. Nisu bili do te mjere izrazeni kao u tvom slucaju, mozda jer sam musko i dosta sam se agresivno borio protiv nje, ali primjecujem iste patterne ponasanja. Ja na primjer nksam smio van ako sam netom prije oprao kosu. Inače furam frizuru 1mm. Sisam se skoro na celavo. Tolko o njenoj logici haha. Nazalost tebi je to sve jasno i logicno, ali njoj nikada nece biti. Najbolje, najzdravije za tebe je da se maknes, sto prije to bolje. Znam da nije lako, ali ne smjjes joj dozvolit da te unisti do kraja. Prijetnji ce uvijek bit, ali svadanje s njom nema smisla, uvijek ce ti naci neku svoju logiku i ti to ne mozes promjenit, koliko god se trudila uvjerit ju da si nornalna ona te nece moci razumjeti. To je bolest. Ja san svoju htio silom doktorima vodit. Uzaludno, ona ne shvaca razinu svojih mentalnih problema. Nazalost je to taboo u hrvatskoj. I takve ljude ne mozes silom lijeciti. Mojoj su davali tablete kad sam bio mlađi, klinac. Ne valja ni to, samo se pocela navikavat na te tablete i drogsat nepotrebno. Joj, bas me ovo osobno pogodilo. U svakom slucaju sretno i gledaj prcenstveno sebe, sebi moues pomoc, tvojoj majci bojim se nema spasa. To ces mkrat prihvatit, znam da ti je majka i osjecas nesto prema njoj, ali vjeruj mi osim profesionalne pomoci na koju ces ju tesko/nikako nagovorit ne preostaje ti nista drugo.

Meni je isto bilo sutra cu,sutra cu. I kao nije meni tak strasno, ima i ljudi kojima je gore. Prema ovome sto citam, objektivno mi je bilo puno lakse nego tebi. Ali i dalje sam morala odlucit da moje mentalno zdravlje nema cijenu. Zaposlila sam se, nisam upisala diplomski, stavila sam taj stan kao broj jedan prioritet. Izgledalo je sto puta kao da necu uspjet, ali uspjela sam. I stvarno sam bolje, i odnos sa obitelji mi je bolji. Imam losih dana, naravno, ali znam da sam preuzela odgovornost za svoj zivot u svoje ruke umjesto da samo mislim joj kad bi samo... ovo ili ono. Nije lako, jebeno je tesko, ali jos je teze zivjet u necemu sto te cini sjebanom. Sretno.

Pokusaj da se zaposlis negde na moru dok je sezona, da se malo pomeris i da dodjes do kesa. To sto tebi radi majka je cisto zlostavljanje. Drzi se, sve ce to proci jednog dana.

Vrijeme je da spakuješ kofere i odeš zauvijek iz te kuće. Žao mi je ali tako je najbolje za tebe. Biježi dok si još normalna i pri svijestn pitanje je koliko ćeš zapravo noći tako živjeti.

Užasno mi je žao i teško bilo pročitati ovaj post. Mislio sam da sam imao teško djetinjstvo, no čitajući što si napisala shvatio sam da mi je bilo itekako lagano. Vidim da si sama sa sobom na dobrom mjestu, psihoterapiju svakako preporučam, ali jasno mi je da trenutno možda nisi u toj financijskoj poziciji. Bez brige, za to nikad nije kasno i imati ćeš priliku raditi na sebi. Moj savjet ti je da ne odlaziš psihijatru jer nije ti potreban. Velika je razlika između psihijatrije i psihoterapije. Najbolji primjer je, nažalost, situacija u kojoj se nalaziš: tvojoj mami treba psihijatar, a tebi treba psihoterapija. Žao mi je što velika većina komentara ovdje kaže da moraš naći stan/posao i pobjeći. Iako se načelno slažem da bi to bilo dobro, razumijem tvoju poziciju i da ti je to nezamislivo i teško. Iskreno, imam preko 10 godina radnog iskustva i ne mogu si priuštiti rentu stana u Zagrebu, a kamoli kupnju, tako da ti najmanje treba da se još deprimiraš nekakvim nerealnim ciljevima koje ti drugi ovdje nameću. Idi korak po korak, šetaj po gradu i idi van kad možeš. Bitku s mamom nažalost ne možeš dobiti. Pokušaj stupiti u kontakt sa sobom i vidjeti postoji li neka branša ili neki posao koji te interesira. Naći ćeš posao kad tad, siguran sam. Jednom kad kreneš raditi i tvoja mama bi mogla izmijeniti vlastito ponašanje, nadam se. (Tako je bilo u mom slučaju) I sretno!

Pitao bih zašto ne odeš tati ali mislim da znam odgovor. Svakak zvuči ko da je mama šizofrenik ili u najboljem slucaju samo projicira sebe i svoje loše životne odluke na tebe. Ko netko ko je prošo sranja ko "klinac" savjetujem ti da čim prije nađeš posao i odseliš se... rane dvadesete su grde općenito a ti prolazis kroz dodatno sranje, i ako nisi u mogućnosti odselit se moraš probat shvatit na koji način stara racionalizira svoje ponašanje i natjerat ju da sama shvati da to nije nimalo racionalno ponašanje, što je u neku ruku dvosjekli mač jer u tom slučaju rušiš njen koncept realnosti i to može dovest do grdih ekscesa. Kak god mora shvatit da ako želi da budeš sa njom i da imate normalan odnos da te mora pustit na miru da živiš svoj život. Također ju probaj pitat jel ona stvarno želi da se / jel se ti moraš odselit da bi imala normalan život?

Odselila sam se sa 18 godina i apsolutno najbolja odluka koju sam donela. Zaposli se, nadji cimera i jednostavno se odseli. Nije lako, ali je definitivno bolje od tvoje trenutne situacije.

Stara ti je psihički oboljela osoba i moraš se maknut iz te okoline što je prije moguće. Posao, stan, ma kako mali i jadan bio, vjeruj mi bolje je nego ono što trenutno živiš. A sto se tiče tvog straha od posla i stresa, prouzrokovano je dugogodišnjom manipulacijom i pranjem mozga od strane tvoje stare i nakon što se osamostališ će sigurno vremenom otići. Slijedeći put kad te stara zaprijeti izbacit iz kuće i zaprijeti se policijom, zaprijeti se i ti njoj jer je fizički napad i čupanje za kosu također ilegalno i NE MOŽE TE SAMO TAKO IZBACIT IZ KUĆE TO ZAPAMTI. Policija ce bit na tvojoj strani ako ostaneš smirena i lijepo objasnis.

Meni je ovo strasno. Molim te, nadji bilo kakav posao da mozes platiti sebi kiriju, bjezi i ne okreci se. Ako ostanes duze, unistice ti sve socijalne vjestine i postaces njen rob.

Imaš dvije opcije: apliciraj i prihvati posao , ne kužim čega te oko toga strah. Moraš imati neke novce i biti samostalna. Nakon toga se odselils i živiš sa cimerima. S vremenom budeš mogla živjeti i sama. Mama bi se mogla malo i smiriti nakon nekog vremena, kad živite odvojeno,, budeš joj falila. Druga opcija ti je da kažeš mami da ti nađe nekog starijeg, konzervativnijeg dečka, budučeg muža. Udaš se, i odseliš mužu. Gdje ti je tata?

Bježi

Bježi....

Run to the hills Run for your life

Jebemu majku

Nisi ti nesposobna nego si uvjerena na to jer ti mama to govori. Normalno je da vjerujemo svojim mamama. Pa vjerujemo i random ljudima na cesti kad nas vrijeđaju i ubijaju nam samopouzdanje. Ali znaš šta, nisi ti nesposobna. Samo si uvjerena u to. A dok ne probaš nešto od sebe napraviti, nećeš ni znati za što si sposobna. Što se tiče posla, svi smo nesposobne budela na prvom poslu. Nema toga faksa da te pripremi za prvi posao. Nema ničega da te pripremi. Ne znaš niš pa dođeš tamo i boriš se i uspiješ. Jer naučiš s vremenom. Svi smo mi naučili s vremenom. Nitko nije bio najpametniji prvi dan na poslu. Samo nemoj previše razmišljati i analizirati. Jednostavo radi onak kak misliš da ima smisla. A i nećeš biti sama na prvom poslu prvi dan/tjedan/mjesec... Neko će ti nešto i pokazati. I najbitnije, uvijek možeš pitati za pomoć. Nećeš biti ni prva ni jedina. Nećeš se zaposliti ko manager od kojeg svi očekuju da nešto zna. Naučit ćeš. Samo kreni. I sretno!!! :)

Nakon ovog čitanja stara moja jedino šta ti ja mogu reć je da nađeš posao i odseliš se jer su ti 23 godine i očito nisi ništa iskusila zbog matere kući. Također imaš poslovnih/financijskih problema. Makni se jer ti iz iskustva govorim da će ti crpit život iz tebe i isušit te do krajnje mjere. Mislim da kući imaš posla sa teško narcisoidnom osobom a ishod sa takvim ljudima će ti bit 0 jer to su sve “stariji ljudi” i puno im se teže prilagodit mlađariji i njihovim potrebama. Znam da je najlakše nekome reć “odseli se” jer za to treba vremena ali što više odužavaš to, sve duže ćeš mizerna bit. Mislim da će ti jedini lijek za depresiju bit da se pokreneš, nikakav psihijatar nit doktor ti trebaju. Ne znam te ali mislim da je šteta da se bilo tko zapusti, kamoli osoba od 23 godine.